петак, 27. мај 2011.

Biologija, Lekcije za treću ocenu, prof Sonja Lukic



1.0.
Abiogena evolucija i
postajanje prvobitnih organizama

            Vecina biologa termin evolucija koriste za označavanje više generacijskog razvitka pojedinih bioloških sistema. Evolucija je proces promena u populacijama koje prevazilaze životni vek jedinke. To su promene u genetičkommaterijalu koje se nasleđuju u sledećoj generaciji. Evoluciona biologija ima zadatak da odgovori na pitanje na koji način dolazi do razlika, ali i zašto postoji velika sličnost u životinjskom svetu. Elementi koji ulaze u stastav nežive takođe ulaze i u sastav žive prirode. Zbog toga se pretpostavlja da je organskoj prethodila hemijska evolucija. Ona je započela onog trenutka kada se temperatura na zemljine atmosfere spustila na nivo koji je omogućio odvijanje hemijskih procesa. Pošto je ugljenik osnovni element svih organskih jedinjenja smatra se da se prvobitna hemijska evolucija odvijala u pravcu stvaranja organskih materija, sjedinjavanje ugljanika i drugih organskih elemenata (od jednostavnih ka složenih). Daljim hlađenjem zemljine kore i atmosfere stvarala je zasićenost vodenom parom, dolazilo je do kondenzacije, počele su kiše i postepeno formiranje hidrosfere. Spiranje iz atmosfere i litosfere u hidrosferu su dospevala obrazovana organska jedinjenja. To je omogućilo dalje usložnjavanje hemijskih oblika. Polimerizacija kojom nastaju proteini, lipidi, nukleinske kiseline, polisaharidi. Dallja evolucija tumači se na dalje načine. Danas je najprihvatljivija Oparanova teorija o koacervatima. Koacervati su kapljice organskih materija, čiji je sadržaj postepeno počeo da se odvaja od okolne vodene sredine, a zatim je počela razmena sa njom. Kapljice su se uvećavale i po postizanju neke mehanički nestabilne veličine počele da se rasipaju na manje kapljice. To je dovelo do novog stupnja u evoluciji ka postanku života na zemlji. Tako nastaju sistemi koji obavljaju razmenu materija sa spoljašnjom sredinom, zatim počinju da se uvećavaju, dele i istovremeno evoluiraju putem selekcije. Takvi sistemi nazivaju se eobionti. Kada su ti sistemi postali sposobni da stvaraju sebi slične sisteme koji su takođe mogli da razmenjuju materiju sa okolinom, da rastu i razmnožavaju se, nastao je život. Svi organizmi koji žive na našoj planeti imaju zajedničko ili monofiletsko poreklo. Smatra se da su prvi organizmi bili heterotrofi, zbog toga se količina organske materije smanjila i život bi bio ugrožen da se nisu pojavili autotrofi. Kao posledica fotosinteze pojavljuje se slobodan kiseonik u atmosferi.  To je omogućilo stvaranje ozona i došlo je do nastanka procesa disanja. Proces disanja je oksidacijom složenih organskih materija omogućavao efikasnije koriscenje hamijske energije. Organizmi sa disanjem postepeno su potpuno potisnuli heterotrofne organizme koji su do energije za život dolazili putem fermentacije. Od autotrofnih oblika kasnije su nastale biljke, a od heterotrofa životinje.                                                                                                                                                                               


2.0.
Filogenetski razvoj biljaka

            Život na zemlji je nastao pre oko 4 milijarde godina. Najstariji fosilni ostaci stari su oko 3,2 milijardi godina, to su najstarije životinje koje su vršili fotosintezu.
Ø  Višećelijski oblici – eukaritoi nastali su pre više od 1,5 milijardi godina (fosilni ostaci nekih algi i bilja pronađeni su u Kanadi);
Ø  Prve autotrofne biljka bile su jednoćelijske – zelene i modrozelene. One su lebdele u vodi, a njihovi fosilni ostaci stari su oko 1,7 milijardi godina;
Ø  Više ćelijske i mrke alge su bile pričvrđćane za dno, i javile su se pre oko milijardu godina;
Ø  Od njih su se razvile dve grupe: mahovine kod kojih dominira gametofit generacija, a na drugoj strani sve ostale biljke kod kojih dominira saprofit generacija;
Ø  Pre oko 350 miliona godina dominirale su paprati u golosemenice;
Ø  Pre oko 200 miliona godina javljaju se skrivenosemenice.

2.1.
Filogenetski razvoj životinja

            Prvi tragovi životinja potiču od slojeva starih više od 800 miliona godina. To su bili predstavnici sunđera, dupljara, nekih crva i zglavkara.
Ø  pre oko 500 miliona godina u morima su živeli skoro svi osnovni tipovi beskičmenjaka;
Ø  pre 460 miliona godina javljaju se vodeni kičmenjaci (ribe oklopnjače) i prvi kopneni kičmenjaci;
Ø  pre 350 miliona godina nastaju kopneni kičmenjaci (ribe šakoperke);
Ø  pre 300 miliona godina suvozemni kičmenjaci;
Ø  pre 140 miliona godina ptice;
Ø  pre 70 miliona godina sisari;
Ø  pre 35 miliona godina primati;
Ø  grana od koje nastaje čovek pre 30 miliona godina;
Ø  pre 10 miliona godina živeo je australopitekus.

  
3.0
Evolucione teorije

            U starom i srednjem veku prirodnjaci su većinom smatrali da su sva živa bića na zemlji nastala odjednom i da se živa priroda ne može menjati više. Međutim, još je Aristotel u IV veku pre nove ere konstruisao tzv. Lestvicu bića koju su činili: minerali, biljke, zoofite, životinje bez krvi, životinje sa krvlju i čovek.
            Karl Line je grupisao živa bića u vidu grana na drvetu. Francuz Didro i nemac Kant su smatrali da živa bića imaju zajedničko poreklo. Erazmus Dravin deda Čarlsa Dravina pravi je ukazao na značaj sredine na promenljivost vrsta. Prvu celokupnu teoriju o evoluciji života dao je Francuski prirodnjak Lamarh početkom XIX veka. Proučavajući fosilne mekušce i upoređujući ih sa živim došao je do zaključka da se vrste menjaju i izumiru i pokušao je to da objasni. Smatrao je da postoji urođena težnja živog sveta ka povećanju složenosti, a da je tip promene određen uslovima sredine i potrebama organizma. On je zastupao ideju o nasleđivanju stečenih osobina (zašto žirafa ima dugačak vrat). Današnja shvatanja o evolucionim procesima zasnivaju se na istraživanjima Čarlsa Darvina. Teoriju evolucije zasnovanu na delovanju prirodne selekcije i opstanku organizama sposobnih da se prilagode uslovima sredine skoro istovremeno su postavili Darvin i Alfred Voles, međutim Darvin je dao više dokaza. I 1859. godine objavio je „Postanak vrsta prirodnim odabiranjem“ gde je objavio teoriju. Jedinke u populaciji su veoma raznovrsne, između njih se javlja borba za opstanak, i najbolje preživljavaju. Tako se ne prekidno vrši prirodna selekcija. Nasleđivanjem boljih odlika u narednim generacijama stvara se mogućnost da još veći broj jedinki ispolji te povoljne odlike. Darvin je prvi izneo pretpostavku da su osnovni izvor raznolikosti mutacije, a putem selekcije opstaju oni sa najboljom kombinacijom naslednih osobina. 1871. godine objavio je „Čovekovo poreklo“, gde prvi put objašnjava da je čovek postao od zajedničkih majmunolikih predaka kao i ostali primati.   

4.0.
Osnovni mehanizmi evolucionih procesa

            Osnovni mehanizmi evolucionih procesa su:
Ø  mutacije;
Ø  genetički drift;
Ø  protok gena;
Ø  prirodna selekcija.

Mutacije su veoma važne za evoluciju jer predstavljaju glavni izvor genetičke varijabilnosti u populaciji. Mutacijama nastaju mnoge genetičke varijante na koje može delovati prirodna selekcija. Primer: različite varijante boja ljušture nekih mekušaca mogu nastati kao rezultat mutacija, a neke mogu svojim nosiocima omogućiti bolje preživljavanje u određenoj sredini. Mutacije se ne dešavaju da bi se organizam prilagodio određenoj sredini, nego se dešavaju spontano gde mogu da budu korisne i štetne. Učestalost korisnih se povećava jer njihovi nosioci mogu da ostave veći broj potomaka. Štetne mutacije prirodna selekcija eliminiše ali se ipak održavaju u maloj učestalosti jer se proces mutacija i dalje odvija.
Genetički drift predstavlja promenu učestalosti genskih alela u promeni populacije kao rezultat slučajnosti. Kroz generacije dolazi do promena učestalosti alela. Rezultat može biti gubitak jednog od alela odnosno smanjenje varijabilnosti. Ako neki redak alel poseduje samo nekoliko jedinki u populaciji može se desiti da ne bude prenet u sledeću generaciju. Ove slučajne promene posebno su izražene u populaciji male brojnosti. Primer: populacija ugroženih vrsta ili populacije koje naseljavaju nova staništa. Međutim mnoge populaciji sa vremena na vreme prolaze kroz fazu naglog i velikog smanjenja brojnosti (zime), što može dovesti do značajnih promena njihove genetičke strukture.
Protok gena predstavlja pojavu prelaska gena iz jedne u drugu populaciju pri čemu postanu deo njenog genofonda. Najčešće se ostvaruje kretanjem jedinki, a kod biljaka prenošenjem polena ili semena. Razmenom gena jedinki populacije ostaju slične po svojoj genetičkoj strukturi. Ako nešto ometa protok gena populacije će biti sve različitije.
Prirodna selekcija predstavlja uspešnije preživljavanje u reprodukciji određenih genetičkih varijanti u odnosu na druge. Prirodna selekcija može delovati kada u populaciji postoje različite varijante koje se međusobno razlikuju po adaptivnoj vrednosti. Adaptivna vrednost pokazuje koliko određna genetička varijanta doprinosi fondu sledeće generacije.

Svaka nasledna osobina koje svojim nosiocima omogućava da ostave veći broj potomaka nego onima koji tu osobinu nemaju naziva se adaptacija. Delovanjem prirodne selekcije populacije se menjaju kroz generaciju, dobar primer za to je „industrijski mehanizam“. To je pojava porasta brojnosti polnih (melaničnih) formi noćnih leptira u odnosu na svetle u zagađenim industrijskim sredinama.

5.0
Prirodna selekcija

            Prema tipu promena koje se dešavaju u strukturi jedne populacije razlikuju se određeni tipovi prirodne selekcije:
            1. Progresivna (direkciona) selekcija. Ispoljava se kada su promene u sredini tokom više generacija usmerene u jednom istom pravcu. Te promene mogu dovesti do toga da jedna ili nekoliko eksperimentalnih fenotipskih klasa poveća svoju učestalost u populaciji. To izaziva promenu srednje vrednosti karaktera koji je u pitanju. Ovo je najbrži tip selekcije i najčešći oblik veštačke selekcije.
            2. Stabilizaciona selekcija. Adaptivnu normu populacije održava konstanta. Ona je česta u uslovima visoke usaglašenosti date karakteristike i životne sredine. Ovde se favorizuju fenotipske klase koje su raspoređene oko srednje vrednosti karakteristike. Na taj način ne dolazi do nastanka fenotipskih promena jedinki populacije.
            3. Distruptivna (balansna). Nastaje u heterogenoj sredini u kojoj na različitim delovima staništa dolazi do favorizovanja različitih fenotipskih kalsa tj. ekstremnih u odnosu na klase koje se nalaze oko srednje vrednosti date karakteristike.

6.0.
Koevolucija u ekološkim uslovima

            Koevolucija je pojava istovremene evolucije različitih populacija koje su u međusobnim interakcijama. Te interakcije mogu biti veoma raznovrsne. Svaka promena jedne vrste uslovljena je evolucionim promenama druge vrste sa kojom je u interakciji. Razlikujemo:
1.    kooperaciju;
2.    predatorizam;
3.    parazitizam;
4.    kompeticju.
Podela je izvršena na osnovu efekata koji jedna vrsta ima u odnosu na drugu tj. da li ima korist, štetu ili je odnos neutralan. Kooperacija dva organizma predstavljena je simbiozom (zajednica dva organizma sa obostranom koristi). Razlikujemo:
Ø  mutualizam je simbioza u užem smislu reči gde jedna vrsta drugoj povećava verovatnoću preživljavanja. Primer je lišaj tj. simbioza alge I gljive. Takođe primer je zajednica čoveka i e. coli.
Ø  komensalizam gde jedna vrsta ima korist a druga je neutralna. Primer je ptica I aligatora.
Predatorstvo je odnos grabljivice i plena što znači da je za jednu vrstu pozitivan a za drugu nije, primer su lisica i zec.
Parazitizam kada jedna vrsta živi na račun druge.
Kompeticija je borba za opstanak (za hranu, životni prostor, oko ženke). Razlikujemo: amensalizam ili antibiozu koja se javlja kod mikroorganizama gde hemijska jedinjenja koja stvaraju jedni mikroorganizmi inhibiraju rast drugih mikroorganizama.

7.0
Postanak vrsta i teorije specijacije

            Do pojave Darvinove teorije smatralo se da su vrste ne promenljive i da unutar iste vrste ne postoji velike varijabilnost. Međutim danas znamo da jedinke koje pripadaju istoj vrsti mogu biti dosta različite. Npr. nekada se dešavalo da se mužijak ili ženka jedne iste vrste smatraju novom vrstom. Zbog toga se za određivanje vrste ne može uzeti u obzir samo sličnost već i reprodukcija. Jedinke različitih vrsta međusobno ne stupaju u odnose razmnožavanja. Nastanak nove vrste naziva se specijacija. Da bi od jedne nastalo dve ili više vrsta mora doći do reproduktivne izolovanosti. Razlikujemo dva mehanizma reproduktivne izolacije:
·         preoplodna;
·         postoplodna.

U pre oplodne mehanizme ubrajamo sve ono što sprečava da dođe do oplođenja. Npr. razmnožavanje u različito vreme, biohemijska ne podudarnost gameta, razlika u građi reproduktivnih organa.
Postoplodni deluju posle oplođenja i to najčešće uginućem ploda ili stvaranjem sterilnog potomstva.

Postoje dve teorije specijacije:
·         alopatrička;
·         simpatrička.

Alopatrička. Postanak nove vrste objašnjava teritorijalnom izolovanošću. Primer su Darvinove zebe sa galapagoskih ostrva. Galapagoski arhipelag ima oko 50 manjih ostrva. U prošlosti iz Južne Amerike zebe su nastanile većinu ostrva. Svaka od njih koristila je specifične uslove sredine pa je na njih delovala prirodna selekcija. Na taj način postojale su genetički različite (nastalo je oko 13 različitih vrsta zeba). I kada su ponovo došle u kontakt nisu više mogle uspešno da se reprodukuju.
Simpatrička. Ova teorija smatra da se nove vrste mogu pojaviti na istoj teritoriji. Ona to objašnjava pojavom mutacija kojom nastane jedna grupa jedinki koje se reproduktivno izoluje od ostalih. Međutim ovo se češće dešava kod biljaka, a ređe kod životinja.

8.0.
Postanak evolucionih novina

            Svaka sistemska kategorija tj. takson (vrsta, rod, familija, red) pripada posebnoj adaptivnoj zoni. Nju čine način života predstavnika date kategorije. Svaki takson ima svoj adaptivni tip tj. skup svojstava pomuću kojih je prilagođen u uslovima sredine u kojoj živi. Npr: većina sisara je svojim adaptivnim tipom prilagođena na život na kopnu, a delfini i kitovi na život u vodi. U okviru iste adaptivne zone dolazi do adaptivne radijacije tj. prilagođenosti na različite uslove života. Vrste koje pripadaju isotm rodu, porodici ili redu rezultat su adaptivne radijacije.

8.1.
Pravci evolucije

            Razlikujemo:
1.    Divergentnu. To je evolucija koja se ostvaruje kada iz populacije jedne vrste nastane više novih kao razultat prilagođavanja.
2.    Konvergentna koja nastaje prilagpđavanjem različitih grupa sličnih uslovima sredine što vodi ka nastanku njihove veće sličnosti.
3.    Progresivna kada od prostijih nastaju složeniji oblici.
4.    Regresivna gde dolazi do uprošćivanje građe i funkcije organizama. Primer krtica u zemlji zakržljale su joj oči.

8.2.
Izumiranje vrsta

            Smatra se da je broj vrsta koje danas žive na zemlji  samo oko 1% od vrsta koje su do danas postojale. To znači da su mnoge vrste iščezle, a najčešći uzrok je gubitak prilagođenosti na izmenjene uslove sredine. Ako se životna sredina menja brže od samih organizama preti im izumiranje. Jednom iščezli ne mogu se ponovo razviti. Može doći samo do ispoljavanje neke predačke karakteristike, ta pojava se zove atavizam.


понедељак, 16. мај 2011.

Zdravstvena nega obolelih od tetanusa


Prijava, izolacija: prijava je obavezna, izolacija nije, lečenje u intenzivnoj nezi.
            Sestra se pridržava 8 zadataka:
1.    Prijem i smeštaj bolesnika;
2.    posmatranje, kontrola vitalnih funkcija;
3.    održavanje, prohodnosti disajnih puteva;
4.    sprovođenje lične higijena, prevencija komplikacija;
5.    ishrana;
6.    lečenje;
7.    zdravstveno vaspitanje;
8.    prevencija.
1. Resiratorno ugroženi bolesnici ne podležu sanitarnoj obradi. Smeštaju se u zamračene prostorije, sa umernom vlažnošću, temperaturom, vrata i prozori su obloženi da što manje buku dopire do bolesnika, pod je takav da se nestvara buka kada se hoda po njemu jer svaka jača zvučna draž može izazvati grčeve, na postalji su zaštitne stranice, položaj je blag trenderlemburgov. Ako je bolesnik u opistotonusu stavljamo specijalne jastučiće ispod temena i peta. Otvara se lista nege gde se piše ishrana, bilans unete i izlučene tečnosti, po prijemu se plasira stalan kateter i i.v kanila.
2. Dvadesetčetvoročasovni nadzor, mst posmatra izraz lica, boju i vlažnost kože, položaj, registruje karakter, učestalost, intenzitet grčeva, broj i jačinu. Prati respiracije, tip disanja, aritmičnost, dubinu, ravnomerno podizanje grudnog koša i pomoćne muskulature. Disajni volumen nesme pasti ispod 350ml. Prati se tt, puls, diureza, elektrolitni status, težina. Merenja se sprovode u različitim intervalima koji zavise od težine bolesti. I bitno je čitko pisanje kako bi se lakše uočila promena stanja.
            3. Sprovodi se primenom relaksansa. Da ne bi došlo do respiratorne insuficijencije bolesniku se radi traheotomija. Bolesnici su većinom svesni, orjentisani, sve vide, čuju. Mst vodi računa o vlažnosti vazduha kojiu bolesnik udiše. Preko otvora kanile stalno mora biti vlažna gaza natopljena sterilnim fiziološkim. Zbog mogućega zapušenja kanile kod nakupljanja sekreta vrši se radovno aspiracija. Aparat mora biti pored postelje, i uvek spreman sterilan set. Ako se kanila zapuši ubacuje se nova. Aspiraciju vrši mst, na aparat se stavlja sterilan kateter, aspiracija se pažljivo vrši u trajanju od 15 sekundi. 3x5 sekundi. Iymedju pauze od nekoliko sekundi. Po završenoj aspiraciji kateter za višekratnu upotrebu potapa se u destilovanu vodu, aparat se uključi i tako očisti kateter, zatim se ispere i steriliše nekom od metoda vlažne hemijske sterilizacije. Aspiracija se mora raditi pravilno i pažljivo, kateter se nesme pomerati gore-dole. I sve ovo u cilju sprečavanja komplikacija. Nekada je potrebno pre aspiracije u traheu ubaciti sterilan kateter sa fiziološkim ili bolesnika lupkati po grudima kako bi se sekret lakše evakuisao. Dezinfekcija okoline, ispiranje fiziološkim, naprska se antibiotski sprej, stavi se sterilna gaza natopljena vazelinom i tek onda suva gaza.
            4. Ovrada stome je takođe prevencija komplikacija. Lična higijena od glave do pete, toaleta očiju 3-4puta u toku 24h i preko kapaka se stavi gaza sa fiziološkim jer bol ne može da pomera kapke. Toaleta usta vrši se na 4h zbog trizmusa bolesnici ne mogu da žvaću i suši se jezik, usne, takođe je moguć ugriz u napadima grčeva. Ispira se mentolom ili boraksom. Kupanja- prebrisavanje celog tela toplom vodom i sapunom 1 ili više puta posle preznojavanja. Presvlačenje po potrebi. Predilekciona mesta posebno tretirati. Ispiranje mokraćne bešike sa nelatonovim kateterom.
            5. Ishrana. Zbog trizmusa bolesnik se hrani veštačkim putem tj. preko nazogastrične sonde.moramo biti obazrivi kod ishrane, sprovodi se kap-po-kap. Ishrana je hiperkalorijska, hiperproteinska, dobro posoljena, više obroka manjih po količini. U listu ishrane upisuje se vreme, vrst i količina unetog obroka. Sonda ostaje 7-10 dana, adekvatno se obrađuje. Kod ne pravilnog hranjenja dolazi do dilatacije želuca, stomak je nadut i hrana se vraća. Kod bolesnik može da otvara usta hrani se preko sisaljke gde uvlači hranu i guta. Posle oporavka vraća se normalnoj ishrani.
            6. Lečenje. Imamo 4 cilja:
            - osnovno je sprečavanje dalje produkcije toksina, sprečavanje infekcije i dalje intoksikacije. Postiže se primenom hiperimunoggamaglobulina pentabulina, vakcinom tetalpan po šemi 1.2.12, hiruška obrada rane hidrogenom jer stvara anaerobne uslove, time se smanjuje dalja intoksikacija, i dajemo antibiotike;
            - borba protiv grčeva. Davanjem relaksanasa, zavisi od težini kliničke slike;
            - borba protiv respiratorne insuficijencije. Primena dijazepamskih preparata, traheotomija. Kod otežanih oblika kliničke slike daju se posebni lekovi koji opuštaju sve mišiće pa i disajnu muskulaturu, pa bolesnik se priključi na respirator;
            - korekcija izraženih metaboličkih poremećaja. Unošenje tečnosti parenteralno 5-6l u toku dana, daju se izotonični rastvori, humani albumini, krvna plazma. Kvalitetna ishrana.
            7. Zdravstveno vaspitanje. Posle preležane bolesti nema imuniteta. Potrebno je da pacijent promeni navike, da ga upoznamo kako nastaje oboljenje i da postoji vakcina kao prevencija oboljenje.
            8. Prevencija:
            - opšte mere: zaštita poljoprivrednika, zidara idtd. Nošenje adekvatne obuće, odeće, ako pak do povređivanja dodje neka se jave lekaru.
            - specifične mere: pasivna i aktivna zaštita, Di-Te-Per vakcina. A kombinacija ove dve zaštite u slučaju tetanogene rane.
                        1. povređena osoba koja je uredno vakcinisana i revankcinisana, a od zadnje vakcinacije nije prošlo više od 10 godina vrši se hirurška obrada rane i primena antibiotika.
                        2. ako je osoba za svoj uzrast rednovno vakcinisana i revakcinisana, a prošlo je više od 10 godna, radi se obrada rene, i daje se buster doza.
                        3. osobe koje nisu uredno vakcinisane ili nemaju dokumentaciju smatraju se kao ne vakcinisane. Pored hirurške obrade rane i antibiotika daje se tetalpan u 4 doze, šema 01612.

Objasnjenje za lekcije ispod

Dodate su lekcije:
- dijeta kod dijareje;
- nega obolelih od shigeloze;
- nega obolelih od hepatitisa;
- biopsija jetre;
- nega obolelih od pegavog tifusa.
- nega obolelih od tetanusa, gore iznad

NE POSTAVLjENE:
- nega kod stafilokoknog trovanja hranom;




Lekcije iz infektivnog koje prof Evica pita za poslednju ocenu


Dijeta kod dijareje

            Dok traju prolivi uzimati prokuvanu ili flaširanu vodu, bistre supe iz kesice, čajevi od nane i šipka, crni čaj bez šećera i rastvor za rehidrataciju (4 velike kašike šećera, ¾ kašičice soli, jedna kašičica sode bikarbone, jedna čaša ceđenog soka od pomorandže. Do 1l nasuti prokuvanom ohlađenom ili flađiranom vodom). Kad prolivi nestanu dodati u ishrani jogurt, dvopek, bareni pirinač, barenu šargarepu i krompir, banane i pečene jabuke. Kad se stolica normalizuje dodaje se kuvano ili na žaru pečeno posno meso, mladi sir i barena jaja. Po ozdravljenju nekoliko dana ne uzimati pasulj, grašak, kupus, zelenu salatu, neljušteno sirovo voće. Napitke unositi često na 5-10 minuta 1 gutljaj – tako se vrši rehidratacija.

Nega obolelih od šigeloze

            Oboljenje iz grupe crevnih infektivnih bolesti.
            Prijava i izolacija su obavezne. U zavisnosti od težine kliničke slike hospitalizacija ili kućna izolacija.
            Smeštaj: uredna, čista umereno zagrejana prostorija, sa optimalnom vlažnošću vazduha, udobna postelja koja je u blizini toaleta kako bi bolesnik što pre stigao do nje.
            Praćenje vitalnih funkcija: temperatura, pritisak, puls, zbog gubljenja tečnosti slabi cirkulacija, a pritisak pada, registruje se broj i izgled stolica.
            Lična higijena: bolesnici su uglavnom u stanju da sprovode ličnu higijenu. Kad je bolesnik sa izraženom slabošću i malaksalošću treba mu pomoći. Dva do tri puta dnevno vršiti toaletu usne duplje. Kupanje po potrebi, ali se posle svake defekacije vrši toaleta analnog predela mlakom vodom i neutralnim sapunom. Premazuje se i neutralnom kremom da se ublaži bol i smanji iritacija. Higijena ruku je obavezna i važna. Vodi se računa o pravilnom otklanjanju fekalnih masa. Pojačano održavanje i dezinfekcija sanitrnih prostorija.
            Ishrana: Bolesnik je na dijeti („Dijeta kod dijareje“).
            Dijagnoza: postavlja se na osnovu anamneze, kliničke slike, epidemioloških podataka, laboratorijskih analiza. Od laboratorijskih analiza radi se: SE, hematološki pregled krvi i urina, elektrolitni status. Potvrda Dg: koprokultura (u sterilne posude, tri puta uzastopno, sa karakterističnog mesta, zasejavanje u roku od 2h). Može se uzeti rektalnim brisom i sigmoidnom skopijom.
            Terapija: borba protiv infekcije (antibiotici), rehidratacija (oralno, parenteralno preko i.v infuzija postepeno kap po kap). Simptomatska terapija su antipiretici, sredstva protiv grčeva (mora se biti obazriv sa njima). Bolesnici se mogu otpustiti iz bolnice kao potpuno izlečeni, kada se popravi opšte stanje, kad je stolica formirana, u tri uzastopne koprokulture nalaz je negativan. Može se otpustiti i kao kliconoša kada 3 puta uzastopno koprokulture nisu negativne, prijavljuje se epidemiološkoj službi zaduženoj za taj region.
            Zdravstveno vaspitanje: higijena ruku, higijensko čuvanje namirnica, higijenski ispravna voda za piće, pravilno otklanjanje otpadnih voda.
            Prevencija:
Ø  opšte mere podrazumevaju zdravstvenu kontrolu lica koja su zaposlena u proizvodnji i prometu namirnica i osobe koje rade u vodosnabdevanju;
Ø  specifične mere podrazumevaju hemioprofilaksu, pri pojavi epidemije najčešća je hidrična epidemija.

Zdravstvena nega obolelih
od akutnih virusnih hepatitisa

            Prijava i izolacija: su obavezni. Lečenje se može sprovoditi u kućnim uslovima.
            Smeštaj: uredna, čista umereno zagrejana prostorija, sa optimalnom vlažnošću vazduha, udobna postelja. Tokom bolesti je potrebno mirovanje, pošteda od psihičkog i fizičkog napora, jer se u mirovanju u jetri poboljšava cirkulacija i brže se regenerišu hepatociti.
            Praćenje vitalnih funkcija: prate se 2 puta u toku 24h. Ništa posebno se ne posmatra, jer se bolesnici praktično dobro osećaju. Ako bi pratili diurezu i izgled kože uočili bi promene na početku i kraju ikteričnog stadijuma.
            Sprovođenje lične higijene: uobičajena kao i kod zdravih osoba. Umivanje, toaleta usne duplje, kupanje, presvlačenje. Bolesnici uglavnom sami sprovode ličnu higijenu. Posebno se vodi računa o pranju ruku posle toaleta i pre svakog jela. Ovo se uglavnom odnosi na one osobe koje nemaju izgrađene navike.
            Ishrana: prisutne su gastrointestinalne tegobe kao što su gađenje, muka, povraćanje, bol ispod desnog rebarnog luka. Na bolesnicima se ostavi da odrede koliko će puta u toku 24h jesti, uglavnom su to češći obroci manji po količini. Preporučuje se sveže sveža hrana, kuvana uvodi, dinstana uz malo ulja. Umereno slana, a od začina se koristi limunovo ulje. Primenjuje se hepatična dijeta. Ona traje onoliko koliko je potrebno dok se jetra ne oporavi, a to znamo po laboratorijskim analizama (ALT, AST).
            Dijagnoza: postavlja se na osnovu anamneze, kliničke slike, epidemioloških podataka, laboratorijskih analiza. Od laboratorijskih analiza radi se krv (SE, KKS, biohemija, serološke rekacije); urin (biohemija, žučne boje, prisutan bilirubin, urobilinogen). U analizam krvi KKS je nekarakteristična, povišen je bilirubin u serumu. Transaminaze ALT, AST su povišene, pokazuju stepen oštećenja jetre, preko njih pratimo tok bolesti, mere se više puta. Na osnovu biohemijskih analiza krvi i urina utvrdićemo oštećenje jetre i to ide u prilog virusnim infekcijama. Dijagnoza se ne može postaviti bez seroloških testova. Potvrda dijagnoze: krv se uzima za serološke reakcije, venska krv u hemijski čiste epruvete, uzima se 5-10ml krvi bez antikoagulantnog sredstva. Uzima se na početku i kraju bolesti.
Ø  Potvrda za hepatitis A: serološke reakcije. Krajem prve nedelje detektiuju se anti HAV igm antitela, anti HAV igg anitela krajem druge nedelje rastu do 5. meseca nakon toga vrednosti se održavaju u titru. Osobe imaju imunitet celog života.
Ø  Potvrda za hepatitis B: prisustvo antiHBCor u Igm klasi znači pozitivna dijagnoza hepatitisa B. A prisustvo anti HBs znači da je isti preležan.
Ø  Potvrda za hepatitis C: prisustvo anti HCV pozitivna dijagnoza, koristi se RIA (radioimuniesej), eliza (enzimoimunoesej).

            Lečenje:
Ø  Mirovanje;
Ø  Dijeta;
Ø  Može a i ne mora simptomatska terapija. Ona podrazumeva i.v infuzioni rastvor 5% ili 10% glukoze i vitamine tokom nekoliko dana.
            Zdravstveno vaspitanje: zavisi od tpa hepatitisa:
Ø  Ako je tip A – higijena ishrane, stanovanja, obezbeđena higjenski ispravna voda za piće, i pravilno uklanjanje otpadnih voda. Higijena ruku, pravilno pripremanje i čuvanje namirnica.
Ø  Tip B i C – upoznavanje o načinu prenošenja.
            Prevencija:
Ø  Opšte mere podrazumevaju zavise od tipa i podrazumevaju: kod tipa A - higijena ishrane, stanovanja, obezbeđena higjenski ispravna voda za piće, i pravilno uklanjanje otpadnih voda. Higijena ruku, pravilno pripremanje i čuvanje namirnica. Delovanje na izvor (izolacija čoveka) i put prenošenja (higijena ruku, kontaminirana voda i hrana). Tip B i C – nije potrebna izolacija.
                        1. dobra opšta i lična higijena (ako se leči u kućnim uslovima)                                 obavezna je izolacija i pravilno postupanje sa sekretima i                                                 ekskretima. Sopstvena upotreba pribora za ličnu higijenu.
                        2. zaštita pri seksualnom odnosu, ako je jedan partner pozitivan                              drugi negativan, neophodan je pezervativ i vakcina.
                        3. obavezna kontrola trudnica u 7,8,9 mesecu.
                        4. špricevi i igle za jednokratnu upotrebu po mogućnosti i drugi                               instrumenti, sterilisani u suvom sterilizatoru, dezinfekcija                                          formalinom, etilen oksidom.
                        5. svaka krv ili serum smatra se potencijalno opasnim, neophodno                                     je koristiti mere lične zaštite i obratiti pažnju na lezije.
                        6. HBs pozitivne osobe moraju da vode račune da krv ne dođe u                             kontakt sa bolesnikovom.
                        7. kontrola krvi pri transfuziji.
                        8. kada se zna da je bolesnik HBs pozitivan stavlja se na kraj                                   operativnog programa.
                        9. poseban aparat za hemodijalizu, češća kontrola hemofiličara.
                        10. pravilno postupanje sa umrlim koji je HBs pozitivan.
Ø  Specifične mere podrazumevaju za HAV ništa, za B i C:
·         Da li je nosilac, ako bolesnik nije daje se vakcina po šemi 0.1.6.
·         Obavezna vakcinacije zdravstvenih radnika, učenika, studenata koji obavljaju praksu u zdravstvenim ustanovma;
·         Imunizacija po kalendaru vakcinacije.
·         Bolesnici na hemodijalizi vakcinišu se po šemi 0.1.2.6 dupla doza vakcine;
·         Osobe koje nisu imunizovane a doživele su akcident dobijaju pasivnu aktivnu zaštitu hiperimunimglobulinom + vakcina po šemi 0.1.2.12. Takođe i novorođenčad od HBs+ majki.
              Biopsija jetre

            Biopsija jetre je medicinsko-tehnička radnja koja se izvodi u dijagnostičke i prognostičke svrhe. Uzima se tkivo jetre radi patohistološkog pregleda, spada u invazivne metode. Radi se na dva načina:
1.    Ciljana biopsija je laparoskopska metoda, gde se uz pomoć specijalne sonde i klešta uzima uzorak sa karakterističnog mesta jer je sve pod video nadzorom.
2.    Biopsija na slepo je aspiracija tkiva, gde se isečak uzima iz istih razloga. Ovaj način je mnogo češći od prvog.
            Biopsiju izvodi lekar, a MST organizuje i asistira. MST pravi plan rada. Neophodna je priprema: bolesnika, materijala, prostorije, lekara, MST. Faza izvođenja: uzima se uzorak i prati se stanje bolesnika. I završna faza: zbrinjavanje bolesnika i slanje uzorka na patologiju, spremanje mateijala.             Priprema bolesnika je višestruka:
Ø  Psihička je najranija, upoznaje se sa svrhom i izvođenjem biopsije, bolesnik daje saglasnost, zakazuje se i dalje priprema bolesnik;
Ø  Klinička: ultrazvuk stomaka, internistički i pulmološki pregled u cilju utvrđivanja i otklanjanja kontraindikacija;
Ø  Laboratorijska: krvna grupa, RH faktor, KKS (trombociti, protrombin, vreme kaogulacije);
Ø  Medikamentozna: 2-3 dana pre biopsije bolesnik parenteralno dobija K vitamin. Uoči biobsije može dobiti sedativ po potrebi, i na dan takođe;
Ø  Fizička: u oči zakazane biopsije brijanje muškaraca ako je potrebno, kupanje, presvlačenje, laka večera, ujutro na dan bipsije ne jede, ode do toaleta. Dolazi do sale u pratnji mst.
            Sala ispunjava uslove male hirurške sale. Pribor i materijal su spremljeni na kolicima. Lekar i mst se pripremaju isto onako kao kad se ulazi u salu.
            Izvođenje: bolesnik je u Sali, skida gornji deo pidžame, leže na levi bok, lava ruka je pored tela, a desna ispod glave. Lekar palpira ubodno mesto i obeleži ga. To je između 7-8 rebro, prednja aksilarna linija. Igla se uvodi na gornju ivicu donjeg rebra gde se linije seku. Posto je mesto određeno mst uzima  sterilan pean gazu natapa benzinom i vrši dezinfekciju tako tri puta, zatim tri puta alkohol, 3 puta jod. I kako bi se zaštitiolo ubodno mesto stavlja se sterilna kompresa sa otvorom. Daje se lokalna anestezija: 5ml špric, 2 ampule ksilokaina ili drugog anestetika, lekar vrši lokalnu anesteziju. Anestezira kožu, potkožno tkivo i tako do peritoneuma. Posle nekoliko minuta anestetik deluje, lekar uzima sterilan skalpel i pravi mali rez na obeleženo mesto. Sestra sprema špric navlači u njega 3ml fiziološkog, stavlja meningijevu iglu koja je dužine 12-15cm, šireg lumena 1-1,8mm, ima mandren koji je 3.4cm kraći od dužine igle. Ugao uboda je 90 stepeni, igla se plasira kroz mali rez na koži. U blizini jetre istisne se pola fiziološkog, bolesnik zadrži dah i onda se aspirira. Isti ugao je i kod deplasiranja.
            Završna faza: zbrinjavanje bolesnika, na ubodno mesto stavljamo sterilnu gazu i pričvršćujemo je leukoplastom, a preko nje stavimo široki zavoj i obmotamo trbuh. Bolesnik oblači gornji deo pidžame i transportuje do prostorije za opservaciju na levom boku. Na predeo jetre se stavi kesa sa ledom, 2h traje nadzor. Prati se mesto uboda, izgled bolesnika, pritisak, puls. Umeren bol ne predstavlja opasnost. Ukoliko nema krvarenja bolesnik se transportuje u sobu i 24h miruje u postelji. I dalje je pod nadzorom. Ako nema krvarenja, a biopsija je rađena ujutro bolesnik može da uzme lagani ručak. Ukoliko je rađena kasnije, ručak preskače i uzima laganu večeru. Sutradan skida zavoj, a prekosutra gazu.
            Zbrinjavanje isečka: u bočicu sa fiksativom istisnemo sadržaj iz brizgalice sa ostatkom fiziološkog. Isečak je kao konac 1-1,5cm. Bočica se zatvara, zalepi flasterom, zalepimo nalepnicu na kojoj piše ime, prezime, datum i analiza. I sa čitko popunjenim uputom ide na patohistološku analizu.
            Zbrinjavanje materijala: set za jednokratnu upotrebu (igla ide u „sigurnu kutiju“ , špric u medicinski otpad, skalpel u medicinski otpad). Gaza u medicinski otpad i sve što je imalo kontakt sa krvlju. Ostalo bez krvi ide u komunalni otpad. Pribor za višekratnu upotrebu se dezinfikuje, pere, i steriliše u suvom sterilizatoru.

Zdravstvena nega obolelih
od rikecioza – pegavi tifus

            Izolacija i prijava su obavezni, takođe i hospitalizacija. Bolesnik prolazi temeljnu sanitarnu obradu, sva odeća se stavlja u tkaninu natopljenu dezinfekcionim sredstvom i ide na depedikulaciju. Bolesnici se šišaju, briju, kupaju, kosmati delovi se briju. Bolesnik se smešta na odeljenje. Izolacija je u prizemlju sa rešetkama, zamračena, umereno topla, nepotreban inventar se iznese, neophodan je stalan nadzor u tifoznom stadijumu. I zaštitne stranice na postelju.
            Praćenje vitalnih funkcija: u zavisnosti od kliničke slike svest može biti poremećena (konfuzija, agresija, samopovređivanje) po potrebi se bolesnik imobiliše. Prati se KVS (TA, puls, radi EKG), respiratorni sistem (kašalj, disanje), urinarni trakt (diureza), tt, stolica, elektrolitni status. Praćenje zavisi od težine kliničke slike.
            Sprovođenje lične higijene: zbog svoje tromosti, slabosti, malaksalosti treba im pomoć. Toaleta usne duplje, po potrebi kupanje, presvlačenje. U drugom stadijumu mst sprovodi higjenu usta više puta u 24h zbog dehidratacije postoje naslage na jeziku, ustima. Korsti se boraks i mentolglicerin. Cilj je održavanje vlažnosti. Toaleta analnog predela posle defekacije. Ispiranje bešike na 12h, prevencija dekubita. Postelja je zategnuta, koža suva, čista.
            Ishrana: unošenje tečne, kašaste hrane, više obroka manjih po količini, lako svarljive namirnice (sutlijaš, puding, bela kafa, mleko, čaj, mućena jaja). Tako je do oporavka, posle je ishrana normalna.
            Dijgnoza: anamneza, klinička slika, epidemiološki podaci, laboratorijske analize. Da li je osoba vašljiva. Laboratorija: SE, KKS. Potvrda Dg: serološke reakcije 3-5 dana bolesti. Određuje se vejl-feliksovom reakcijom, i fiksacijom komplemenata.
            Terapija: primena kauzalne terapije (tetraciklin), simptomatska (anipiretici, rehidratacija, i kod teže kliničke slike primena kortikosteroida).
            Zdravstveno vaspitanje: znaćaj higijene, kupanje, pranje kose, presvlačenje, pranje iskuvavanje, peglanje rublja, higijena stana.
            Prevencija: depedikulacija sprovodi se insekticidima u različitim oblicima: prašak, tečnost (prave se emulzije), raspršivanje (aerosol).