понедељак, 29. октобар 2012.

Oblik i spoljni izgled kostiju



Prema obliku kosti se dele na:
Ossa logna - Ramenica
          Duge kosti (ossa longa) imaju naročito izraženu jednu dimenziju – dužinu, koja je znantno izraženija od ostalih dveju – širine i debljine. Nalaze se u sastavu gornjih i donjih ekstremiteta i svojom dužinom uslovljavaju brzinu i snagu pokreta. Kod dugih kostiju razlikuje se središnji deo, dijafiza (diaphysis) i dva okrajka (epiphysis proximalis et distalis). Dijafiza je izduženi i tanji deo kosti, koja se naziva još i telo (corpus), a okrajci su zadebljanja u koja se dijafiza nastavlja na jednom i drugom kraju. Između dijafize i epifize nalazi se metafiza (metaphysis), koja je značajan deo kosti, jer najintenzivnije raste. Kosti doručija (ossa metacarpi), kosti donožija (ossa metatarsi) i kosti prstiju (ossa digitorum) su mali primeri dugih kostiju s dugim telom i samo jednom epifizom tj. zadebljalim okrajkom koji se zove glava (caput).
Ossa Brevia - Kosti ručija
          




Kratke kosti (ossa brevia) su one kosti kod kojih se nijedna dimenzija naročito ne ističe. Nalaze se na završecima ekstremiteta, u sastavu kostiju ručja (ossa carpi) i kostiju nožja (ossa tarsi). Radi lakšeg opisa, posebno odnosa prema okolini, kratke kosti se često upoređuju sa kockom, pa se na njima razlikuje šest strana. Ove kosti pojedinačno imaju malu pokretljivost, ali zajednički ostvaruju veču amplitudu pokreta određenog dela tela nego kada bi taj deo tela imao samo jednu kost.
Ossa plana  - Lopatica
          Pljosnate kosti (ossa plana) su one kosti u kojima je jedna dimenzija (debljina) znatno manja od druge dve (širine i dužine). Neke pljosnate kosti imaju zaštitnu ulogu pošto učestvuju u izgradnji zidova šupljina u kojima su nežni organi (lobanja u kojoj leži mozak), ili su potpora za organe koji su preteški za svoje slabe veze (karlične kosti), ili svojim velikim površinama služe kao čvrst oslonac za pripoj mišića (lopatica). Građa pljosnatih kostiju je karakteristična: tanak sloj zbijenog koštanog tkiva oblaže njihovu spooljnu (lamina externa) i unutrašnju površinu (lamina interna), između kojih se nalazi sloj sunđerastog tkiva, koji se kod kostiju krova lobanje naziva diploe (diploe). Pljosnate kosti su: os occipitale, os parietale, os frontale, os nasale, os lacrimale, vomer, scapula, os coxae, sternum, costae.
Ossa irregularia - Kičmeni pršljen
          Nepravilne kosti (ossa irregularia) nemaju nijednu osobinu na osnovu koje bi se mogle svrstati u neku drugu grupu. U ovu grupu spadaju kosti lica (viscerocranium) i kičmeni pršljenovi (vertebrae).
          Pneumatične kosti (ossa pneumatica) sadrže šupljine ispunjene vazduhom, kao npr. mastoidni nastavak slepoočne kosti čije se šupljine ispunjene vazduhom nazivaju mastoidne ćelije (cellulae mastoideae), ili paranazalni sinusi (sinus paranasales) koji predstavljaju pneumatične produžetke nosne šupljine u okolnim kostima: čeonoj (sinus frontalis), gornjoj vilici (sinus maxillaries), klinastoj (sinus sphenoidalis) I sitastoj (cellulae ethmoidales). Šupljine mastoidnog nastavka su obložene sluzokožom koja predstavlja produžetak sluzokože bubne duplje, dok sluzokoža nosne duplje ulazi u odgovarajuću sinusnu šupljinu I oblaže njene koštane zidove.
          Sezamoidne kosti (ossa sesamoidea) oblikom podsećaju na seme susama. One se razviaju u tetivama nekih mišića. Njihova uloga je da smanje trenje mišićne tetive o koštanu podlogu. Sezamoidne kosti se najčešće nalaze u predelu zglobova. U nozi, najveća stalna sezamoidna kost je čašica (patella) koja se razvija u tetivi m. quadriceps femoris-a. u predelu stopala, sezamoidne kosti su većih dimenzija nego u šaci. Veoma su promenljive u pogledu broja, dimenzija i položaja. Na plantarnoj strani stopala, u predelu zgloba između prve kosti donožija (os metatasale primum) i baze prvog članka palca (phalanx proximalis) nalaze se dve, gotovo sezamoidne kosti (unutrašnja je veća) koja se razvijaju u tetivi kratkog pregibača palca (m. flexor hallucis brevis).

Spoljni izgled kostiju
Na površini kostiju zapažaju se neravnine različite prirode, veličine, oblika i lokacije. Sva ta obeležija postaju uočljiva u pubertetu, a kod odraslih osoba postaju još izraženija. Na kostima se razlikuju ispupčenja, udubljenja i otvori.
Ispupčenja. – Ispupčenja na kostima dele se na zglobna i nezglobna. Zglobna su glatke površine, prekrivene hrskavicom, a mogu imati oblik glave (caput), kolotura (trochlea) ili zglobne krvrge (condylus). Nezglobna mogu biti linearna (linija-linea i greben-crista), okruglasta (kvržica-tuberculum et epicondylus i kvrga-tuber, trochanter et protubernatia) ili oštra (bodlja-spina i nastavak-processus).
Udubljenja. – Takođe mogu biti zglobna i nezglobna. Zglobna udubljenja odgovaraju zglobnim ispupčenjima i najčešće imaju oblik zglobnih čašica (acetabulum er cavitas glenoidalis). Nezglobna su: utisnuće (impressio) i žleb (sulcus). Na ivicama kostiju može da postoji pukotina (fissura), jamica (fovea), jama (fossa) i usek (incisura) mogu biti i zglobna i nezglobna udubljenja.  
Otvori. – Otvor na kosti (foramen) služi za prolaz raznih elemenata, najčešće krvnih sudova i živaca iz jednog predela tela u drugi (foramen magnum). To su tzv. prolazni otvori, dok drugi predstavljaju otvore za ishranu kosti (foramen nutricium). Otvor može da se nastavlja na kanal. Kanal koji ulazi u kost, ali ne prolazi kroz nju, naziva se meatus (npr. meatus acusticus internus, koji vodi u unutrašnjost piramide slepoočne kosti, dug je oko 1cm, a završava se slepo u dubini kosti).

1 коментар: