понедељак, 31. март 2014.

Resorpcija lekova, putevi resorpcije, distribucija

-Lek u organizam dolazi putem: kože, GIT-a, pluća, i.m., i.v., s.c., intreperitonealno
Organizam utiče na lek, menjajući njegovu strukturu i tako menja njegov terapijski efekat ili toksičnost.

RESORPCIJA PREKO KOŽE
-Apsorpcija zavisi od anatomije i fizioloških osobina kože, kao i od fizičko-hemijskih supstanci koje se resorbuju.
-Kod odraslih površina kože je 17m2 tj. 18% telesne težine. Debljina sloja od 0,5 do 4mm. Ima sekretornu i ekskretornu ulogu.
-Sastoji se iz 3 dela: 1.Površinski sloj – epidermis
                                  2.Dermis – Corium dermis
                                  3.Potkožno tkivo – Hipodermis, subcutis

-Površinski sloj se sastoji od više slojeva mrtvih, keratizovanih ćelija.
-Permeabilnost kože je pasivnog karaktera pa se ponaša po Fukovom zakonu difuzije – prodiranje proporcionalno koncentraciji supstance na koži.
-Mehaničke mere (masaža, utrljavnaje masti) pojačavaju lokalni krvotok i olakšavaju resorpciju leka.

-Prodiranje leka zavisi od osobina supstance. Ako se primeni u obliku masti sa lipofilnom podlogom, lakše se resorbuje.
-Prodiranje u krvotok se vrši na dva načina: 1.Transepidermalno, kroz sve delove epidermisa i dermisa.
                                                                       2.Transfolikularno, oko korena dlake, kroz membranu folikula, a zatim preko lojnih žlezda.

-Transfolikularni put ulaza je opasniji jer zaobilazi barijeru epiderma.
-Elektroliti i neki teški metali (živa), uglavnom prelaze transfolikularno.
-Neki metali (živa2 + hrom3+) se vezuju za proteine i ostaju u epidermu.
-Vlažnost kože sa višom temperaturom potpomaže transfolikularnoj penetraciji.
-Oštećenje epiderma povećava apsorpciju i toksične supstance lako prolaze.

RESORPCIJA PREKO PLUĆA
-Važan put za toksične gasove, arosole i neke čestice mikroorganizma.
-Površina pluća 70m2 je visoko permeabilna za liposolubilne i neke nerastvorne komponente.
-Čestice mikroorganizama ili metala (uran, azbest) se apsorbuju i pinocitozom.

-Apsorpcija gasova kroz pluća uslovljena je spoljnim parcijalnim pritiskom.
-Smeša gasova se ponaša prema Daltonovom zakonu o parcijalnim pritiscima. Pritisak smeše gasova jednak je zbiru parcijalnih pritisaka i konstantan je
-Gas prodire u pravcu sniženog pritiska tj. iz alveola u krv.

-Membrana aleveola sa fizičko-hemijskog stanovišta: Gas ili para pre prolaska kroz membranu rastvaraju se u tečnoj fazi. Gas u kontaktu sa tečnošću se rastvara dok parcijalni pritisak pare iznad tečnosti ne bude u ravnoteži sa gasom rastvorenim u tečnosti.
-Brzina zavisi od debljine i površine membrane, koeficijenta difuzije i gradijenta pritiska sa obe strane memb.
-Vreme postizanja ravnoteže zavisi od rastvorljivsti i veličine kontaktne površine.
-Henrijev zakon –Količina gasa koja se rastvara u tečnosti direktno je proporcionalna parcijalnom pritisku gasa.

RESORPCIJA PREKO DIGESTIVNOG TRAKTA
-Glavni put unosa mnogih lekova i odvija se celom dužinom, predstavlja kontinuirano lipoidnu barijeru.
-Početak apsorpcje je preko sluzokože usta, zatim sluznice želuca, pa sluzokože tankog creva i debelog creva.
-Načini apsorpcije: 1.Pasivnom difuzijom gasovi i voda
                                 2.Aktivnim transportom – metali natrijum, litijum i jod
                                 3.Pinocitozom ili celularnom ingestijom – velike čestice i koloidni rastvori.

-Površina mukoze trakta je nepermeabilna za jonizovane, a permeabilna za nejonizovane oblike rastvorenih u lipidima.
-Promene pH sredine ne menjaju njenu permeabilnost.
-Faktori koji utiču na apsorpciju u GIT-u su: crevni pokreti, pH sredine, lokalni protok krvi, prisustvo drugih supstanci u unutrašnjosti creva i stanje organizma.

-Sluzokoža u ustima i želucu ima malu površinu, dok je sluzokoža tankog creva jako naborana i savijena pa je površina veća. Tu je apsorpcija najveća.
-Brzinu pražnjenja creva smanjuju: Patološka stanja, antiholinergični lekovi, opijati.
-Drugi lekovi, npr. metoklopramid ubrzava pražnjenje pa i apsorpciju lekova.
-Motilitet creva utiče na brzinu rastvaranja tableta i brzinu kojom lek odlazi u rastvor i kretanje leka na mesto apsorpcije.

-Brzina apsorpcije može biti redukovana hipomotilitetom, može biti povećana ako je lek duže u kontaktu sa mukoznom površinom.
-Slabe kiseline se najlakše apsorbuju u želucu, a baze u tankom crevu. pH crevnog sadržaja utiče na solubilnost leka, brzinu rastvaranja tableta ili stabilnost leka.

-Sadržaj tankog creva (npr. hrana), vezuju i razblažuju unete lekove i odlažu apsorpciju.
-Tetraciklini se jedva apsorbuju pa se uzimaju sa hranom ili se kombinuju sa antacidnim sredstvima ili sa solima kalcijuma ili trovalentnog gvožđa.
-Griseofulvin, rastvorljiv u mastima, brzo i lako se apsorbuje.
-Kod stanja infarkta usled otoka creva i pri stenozi pilorusa, apsorpcija je odložena kao i pražnjenje creva. Dok Trimetropin i Propranolol bolje resorbuju pri otežanim uslovima.

RESORPCIJA SA DRUGIH MESTA
-Intravenskom injekcijom lek ide do tkiva brzinom koja zavisi od lokalnog protoka krvi i mogućnosti leka da prođe kroz membranu.
-Faktori koji utiču na brzinu resorpcije i.m., intradermalne, i s.c. injekcije su: koncentracija leka, solubilnost i lokalni protok krvi.

-Primenom veće koncentracije leka nastaje veći stepen konc. između mesta primene i lokalnih krvnih sudova, pa je i resorpcija brža
-Rastvorljivost leka  je bitan faktor za njegovu apsorpciju.  Vodeni rastvori se brže, dok se lekovi u suspenzijama, uljanim rastvorima, „depo“ oblici vezani za proteine, slabo i lagano apsorbuju.

-Lokalni protok krvi određuje brzinu pri kojoj lek dospeva u cirkulaciju. Protok krvi je veliki u mišićima  i povećava se pri zagrevanju i masiranjem mesta aplikacije. A usporen je pri hlađenju ili ako se istovremeno aplikuju vazokonstriktori npr. Adrenalin, ili ako je organizam u stanju šoka.
-Stanja „over doza“ od i.m. aplikacija, događaju se poboljšanja kada se popravi cirkulacija (predoziranje morfinom)

LOKALNA PRIMENA
-Lekovi se daju direktno pod kožu ili druge mukozne membrane. Brzina apsorpcije je direktno proporcionalna primenjenoj koncentraciji, lipidnoj rastvorljivosti leka i lokalnom protoku krvi, a obrnuto proporcionalna stepenu keratizacije kože.

DISTRIBUCIJA LEKOVA
-Posle resorpcije ili i.v. primene, lekovi se raspodeljuju u krvi. Raznose se po celom organizmu i idu do tkiva i organa na koje deluju.
-Unet lek već posle minute se razblaži, jer srce odraslog čoveka prilikom svake sistole u krvotok ubaci oko 70ml krvi, tj.5litara u min.
-Lekovi u krvnoj plazmi su delom slobodni, a delom vezani za proteine plazme, obično albumine. Samo nevezana forma leka ima farmakološki efekat.

-Prolazak leka kroz membranu ćelije tkiva smanjuje koncentraciju u plazmi pa se vezana frakcija pomera ka stvaranju slobodne forme i tako se ukupna količina leka prenosi u tkiva.
-Efikasnije je dejstvo leka koji je manje vezan za proteine.
-Kompleks – lek sa albuminom je neka vrsta „depoa“ iz kog se lek oslobađa.
-Smanjena koncentracija slobodnih molekula u plazmi je zbog izlučivanja ili razgradnje  iz kompleksa albumin-lek, oslobađaju se nove količine slobodnog leka, što održava dinamičku ravnotežu između slobodne i vezane frakcije leka.
-Lekovi vezani za proteine:Dikumarol 98%, Hlorpromazin 95-98%, Diazepam 98-99%, Desipramin 70-90%, salicilati 64%, Heroin 20-36%, Fenobariton 1%.

-Lekovi mogu potisnuti endogene supstance vezane za albumine. Primer: Sulfonamidi potiskuju bilirubin sa mesta vezivanja za albumine i dovode do njegovog nagomilavanja.
-Antireumatski lekovi istiskuju endogeni kortizol sa albumina transkortina.
-Slobodni molekuli leka difunduju iz plazme u tkivnu tečnost dok se ne izjednače koncentracije leka sa obe strane kapilarnog zida.

-Nivo leka u plazmi određen je sa 3 faktora:  Brzinom apsorpcije
                                                                             Brzinom distribucije u tkivima i
                                                                             Brzinom uklanjanja iz tkiva i plazme metabolizmom i izlučivanjem.

-Raspodela leka u tkivima zavisi od prokrvljenosti samog tkiva. Visoko vaskularizovana (mozak) tkiva primaju veću količinu krvi i bolje su snabdeveni lekom nego manje vaskularizovana (mišići, koža, masno tkivo)
-Protok krvi među tkivima određen je samim lekom. Primer: 5-hidroksitriptamin je vazokonstriktoran u svim tkivima sem u skeletnoj muskulaturi, dok Adrenalin izativa vazokonstrikciju u crevima i bubrezima, a vazodilatator u mišićima.

-Tkiva u kojima se nagomilava veća količina leka su depo leka koji je u ravnoteži sa koncentracijom leka u krvi.
-Zadržavanje leka u depoima zavisi od afiniteta leka i brzine kojom se nedeponovani lek izlučuje iz organizma. Lekovi koji se čvrsto vezuju i sporo eliminišu dugo se zadržavaju u organizmu.

-Brzina ulaska leka u CNS određena je prolaskom kroz krvno moždanu barijeru koja sprečava ulazak jonizovanih jedinjenja.
-Ceo sistem raspodele leka je u ravnoteži sa molekulima leka koji prolaze između plazme i tkiva pri brzini koja je određena vasularizacijom i liposolubilnošću.

ELIMINACIJA LEKA
-Odvija se preko: -Metabolizma preko jetre i bubrega i
                              -Ekskrecijom  nepromenjenog leka ili metabolita preko ekskretornih organa ili sistema: bubrega, creva, žlezda, pluća, znojnih i pljuvačnih žlezda.

-Lek se iz plazme odstranjuje tako što ga tkivo preuzima (npr. masno tkivo, jetra, bubrezi) brzinom koja je određena stepenom vezivanja za plazmu kao i stepenom preuzimanja.
-Brzina je određena poluživotom leka kada su apsorpcija i distribucija kompletne. Poluživot je vreme za koje se uneta količina leka u nekoj telesnoj tečnosti (plazma, serum) smanji za polovinu.
-Poluvreme eliminacije  je važan parametar za procenu dužine delovanja lekova. Lekovi sa dugim poluvremenom se dugo zadržavaju u organizmu zbog deponovanja i vezivanja u tkivima. Na osnovu ovog parametra dobija se podatak o ravnoteži između unete i izlučene količine leka čime se postiže utvrđivanje intervala doziranja, što je važno za postizanje najboljih terapijskih efekata.

VOLUMEN DISTRIBUCIJE
-Koncentracije lekau jetri, bubrezima, mozgu, plazmi se razlikuju.
-Kada se postigne ravnoteža između plazme i tkiva, stepen distribucije leka kroz čitav organizam izražava se konstantom i naziva se prividni ili fiktivni volumen distribucije. Vd On je prividan jer označava zapreminu tečnosti u kojoj bi se lek distribuirao da bi postigao koncentraciju kao u plazmi.
- Vd= konc leka u org (L) / konc leka u plazmi (C)              L=Vd * C

-Kiseli lekovi – salicilati, sulfonamidi, penicilin, antikoagulansi su mnogo vezani za proteine plazme ili su suviše hidrosolubilni da bi prodrli u tkiva, pa su im koncentracije u plazmi visoke.
-Alkalni lekovi prodiru lako u tkiva, pa su koncentracije u plazmi male, a volumen distribucije veliki i premašuju ukupnu zapreminu telesnih tečnosti.
-Što su vrednosti za Vd veće, lek je više koncentrisan u tkivima.

BIOLOŠKA ISKORISTLJIVOST – BIOEKVIVALENTNOST
-Označava u procentima deo od unete doze leka koji je dospeo u cirkulaciju tj. koji ispoljava neki biološki efekat.
- Bi% = konc leka u plazmi / Ukupna doza unetog leka * 100
-Faktori koji utiču na bioekvivalentnost su: Farmaceutsko oblikovanje
                                                                           Osobine bolesnika(stanje), motilitet želuca i creva

                                                                           Interakcije sa hranom

Opšti pojam o leku, transport preko ćelijske membrane


-Farmakologija potiče od grčke reči farmakon – lek i latinske reči logia – nauka.
-U najširem smislu, farmakologija je nauka o lekovima. Ona proučava interakcije hemijskih supstanci na živim sistemima, dok klinička farmakologija posmatra i proučava ove interakcije kod ljudi.

-Predmet proučavanja farmakologije se odnosi na :
poreklo i sastav
fizička i hemijska svojstva
način spravljanja i oblikovanja
željena i neželjena dejstva
promene u organizmu
upotrebu u terapiji pojedinih oboljenja

-Hemijska jedinjenja koja se primenjuju da bi promenila funkcionisanje živih sistema zovu se LEKOVI.
Lekovi mogu biti: Prirodni (biljna jedinjenja)
                               Polusintetski (sintetisani od prirodnih supstanci)
                               Sintetski (sinteza bez pocetnih prirodnih jedinjenja)

-Najveći broj lekova su dobijeni sintetskim putem, bazirajući se na već poznate prirodne molekulime, sa izuzetkom antibiotika.
-Alkaloidi povećavaju terapijske aktivnosti, smanjuju toksičnost, umanjuju sporedna neželjena dejstva, povećavaju rastvorljivost...

-Farmakologija se deli na dve grane: farmakodinamija – biološki i terapijski učinak lekova
                                                            farmakokinetika – resorpcija, raspodela, metabolizam i izlučivanje lekova
F-dinamija iznačava ono što lekovi čine organizmu, a f-kinetika ono što organizam čini lekovima.

TERAPIJSKO PRAĆENJE LEKOVA
-Potrebno je poštovati znanja o željenim i neželjenim dejstvima kod primenjivanja lekova.
-Cilj je da se izdvoje korisni od štetnih dejstava razvijanjem novih supstanci (jedinjenja) koji reaguju u dozama koje su znatno manje od doza pri kojima se izdvajaju toksični efekti.

Primer: Relativna netoksičnost benzodiazepina u poređenju sa barbituratima koji se koriste kod istih indikacija.
-Za povoljan farmakološki efekat, potrebni su adekvatna doza i koncentracija na mestima farmakološkog dejstva.
-Lekovi koji imaju velike varijacije u odnosu doza-koncentracija su: digoksin, hidralazin, fenotiazini, propranolol, triciklični antidepresivi. Doza za jednu osobu, može biti toksična za drugu.

OSNOVNI POJAM O LEKU
-Lekovi su farmakološki aktivne prirodna i sintetska jedinjenja, pripremljena u prikladnom obliku i određenoj količini, za primenu terapijske, profilaktične i dijagnostičke svrhe.

-Svojstvo da menja fiziološke funkcije organizma imaju i biološki aktivne suspstance koje su neophodni sastojci organizma su: hormoni, hranljive materije, vitamini.

-Grčka reč farmakon znači i lek i otrov. Lekovi pod određenim uslovima mogu biti i otrovi, to se odnosi na dozu, način primene i stanje organizma. U malim dozama deluju povoljno na stanje bolesti, dok u većim dovode do trovanja i smrti.

PUTEVI UNOŠENJA LEKA
-Da bi ispoljio efekte, lek mora biti u kontaktu sa biološkim sistemom (živim organizmom).
-Kontakt : Lokalno – dejstvo samo na mestu dodira (aplikacije)
                 Sistemsko – deluje na ceo organizam.

-Najčešći put ulaska je preko digestivnog trakta i pluća.

TRANSPORT KROZ ĆELIJSKU MEMBRANU
-Debljina sloja ćelijske membrane oko 70A, sastavljena od proteina i lipida. Presecaju je pore različitih veličina koje povezuju spoljašnjost i unutrašnjost. Pore i osnovne polarne oblasti sadrže vodu.

-Transport supstanci preko ćelijske membrane odvija se: Pasivnom difuzijom
                                                                                           Filtracijom
                                                                                           Olakšanom difuzijom
                                                                                           Aktivnim transportom
                                                                                           Pinocitozom

-Pasivna difuzija – Najjednostavniji način, prolaz se ostvaruje difuzijom kroz lipidno proteinski sloj prema stepenu niže koncentracije.

-Rastvorljivost leka u lipidima određena je podeonim koeficijentom između rastvorljivosti leka u lipidima i vodi. Jonizovana ili polarna jedinjenja imaju nizak podeoni koeficijent i slabu liposolubilnost dok nejonizovana i nepolarna jedinjenja imaju visok podeoni koeficijent i visoku liposolubilnost.

-Brzina difuzije kroz membranu je direktno proporcionalna liposolubilnosti pa nejonizovana i nepolarna jedinjenja brzo difunduju kroz ćelijsku membranu. Proteinski kanali obezbeđuju otvore kroz koje male, nerastvorene čestice i joni difunduju pasivnim transportom.

-Filtracija – Ostvaruje se difuzijom kroz pore ili vodene kanale na membrani i ograničen je na hidrofilne supstance sa niskom molekulskom težinom, mali molekuli. Transport stranih čestica kroz pore zavisi od protoka vode kroz te kanale, veličine pora i osobina supstance. Veličina pora je promenljiva i zavisi od vrste tkiva.

-Olakšana difuzija – Odvija se preko medijatora, supstanca koja se nalazi na ćel. membrani. Nije potrebna energija i ne odvija se prema stepenu niže koncentracije. Supstanca se reverzibilno vezuje za nosač i tako prolazi kroz membranu, na izlazu, raskida se veza sa nosačem koji je spreman za ponovni transport.

-Brzina transporta zavisi od osobine rastvora, nosača i količine nosača. Dostiže max vrednost u momentu zasićenja.

-2 vrste olakšane difuzije: Nosač nosi molekul i vraća se „prazan“
                                             Nosač prenosi molekul u jednom pravcu, u povratku prenosi drugi, i tako vrši difuziju u oba smera.

-Aktivan transport – Prelaz supstanci nasuprot koncentracionom i elektrohemijskom gradijentu. Zahteva energiju (metabolička energija) koju dobija enzimskim procesom.
Transportuju se: šećeri, aminikiseline ili lekovi kao analogne supstance prirodnim metabolitima.

-Akt. transport karakterišu: -Mogućnost zasićenja nosača                 
                                            -Kompeticija više supstanci za jedan nosač
                                            -Inhibicija transporta- blokada izvora energije od supstance koja se prenosi
                                            -Visoki koeficijent temperature
                                            -Kretanje jona nasuprot elektro-hemijskom gradijentu
                                            -Spor transport

-Pinocitoza – Ćelija obuhvata strani materijal (tečne kapljice) pomoću specifičnih receptora na membrani. Proces bitan za uklanjanje čestica iz alveola u plućima.

-Fagocitoza – Ćel. membrana opkoli proteine bakterija i uništi :D

-Faktori koji utiču na transport : 1.Stepen koncentracije van i u membrani
                                                         2.Liposolubilnosti supstance
                                                         3.Jonizacije komponente

-Stepen koncentracije – Brzina difuzije je  proporcionalna stepenu koncentracije aktivne supstance kroz membranu, površinu, debljinu membrane i difuznoj komponenti.
-Difuziona konstanta zavisi od fizičko-hemijskih osobina transportne supstance. Ovaj odnos je poznat kao Fukov zakon.
-Pasivna difuzija zavisi od koncentracije aktivne supstance na površini membrane.
-Tkiva sa velikom površinom ćelijske membrane i samo jednim slojem ćelija, dozvoljavaju brz prolaz podesnih aktivnih supstanci.
-Ravnoteža u difuziji je kada koncentracije supstanci koje prolaze membranu budu jednake na obe strane membrane.

-Liposolubilnost. Pasivna difuzija se zasniva na rastvaranju supstance u lipidima na ćel. membrani. Samo liposolubilne supstance se mogu transportovati.
-Rastvor CCl4 je veoma liposolubilan, brzo i potpuno se apsorbuje sa mesta aplikacije. Dok šećeri (Manitol) slabo apsorbuju jer su neliposolubilni.

-Henderson-Hasseblac-ova jednačina za kiseline:
pH=pKa + log A/NA
kiseline NA -> N+ + A-
pH=pKa + log A/HA+
baze A+N+ ->HA+

-Slabe kiseline su u nejonizovanom obliku u jako kiseloj sredini, kao npr. želudačni sok, i ako su liposolubilne biće apsorbovane kroz ćelijsku membranu. Dok baze u istoj sredini, u jonizovanom obliku, se neće transportovati i apsorbovati.


-U alkalnoj sredini kakva je u tankom crevu, kiseline su u jonizovanom obliku i neće se transportovati. Dok su baze u nejonizovanom obliku i biće apsorbovane i transportovane. 

Visoka Zdravstvena skola strukovnih studija,          -                                                                                                     Beograd






          
                  
                   Dijagnostičke procedure u internoj medicine I
                           Uzimanje bioloskih uzoraka





Student:                                                                                             
Milena Milovanovic 108/12



                                                         Beograd 2013_________________________________________  __


                   DIjagnoze procedure u internoj medicine
Strucno metodolosko upustvo opisuje standardizovane postupke-procedure u zdr.nezi I odredjuje:
- cilj, mere predostriznosti, potrebnu opremu, nacin postupanja(pre, za vreme I posle posle postupka), potrebno znanje, vremenski I kadrovski normativ.
        Primena procedura je rut ka uvodjenju I primeni sistema kvaliteta.
-procedura mora postojati u pisanoj formi-knjiga procedura ili kompjuteru;
-sve structure u organizaciji imaju za svoj rad napisane procedure;
-mora se raditi kako je napisano;
-drugima pokazati kako se radi I kako je napisano;
-sve transparentno I podlozno proveriti;
-nema zasticene hijerarhije u promeni procedura;
-ukoliko dodje do problema, mora biti registravan-prijavljen I mora biti resen.
Planiranje procedure
Neke procedure koje realizuju medicinske sestre odredjene su, da se izvrse, od strane lekara. Rukovodeca ms prihvata pisani nalog I planira procedure koja moze biti uradjena na odeljenju u ustanovi I van nje, dok drug ems planiraju I izvrsavaju samostalno na osnovu procene I potreba pacijenta.
Plan za procedure van odeljenja
Ukoliko se procedura radi u drugom delu ustanove ili u drugojnustanovi ms zakazuje vreme, priprema pacijenta I material, dokumentaciju pacijenta-istoriju sa nalazima ili uputnice, sprovodnice, zahteve, oraganizuje transport materijala ili pacijenta I prisustvo bolnickog lica uz pacijenta.
Plan za procedure na odeljenju
Pre sprovodjenja bilo koje procedure, ms su u obavezi da sagledaju sa spekta strucnog razumevanja, razlog za sprovodjenje odredjenog postupka, izbor izmedju razlicitih mogucnosti, moguce komplikacije zbog izbora I trenutnog opsteg stanja pacojenta I sta je to sto mora da se u toj situaciji preduzme.
Da bi se procedure uspesno sprovele mpraju se obavezno ispuniti odredjeni uslovi
-postojanje opstih pravila I minimum zahteva u sprovodjenju prakticnog rada(poznavanje aparata, instrumenata, njihova ispravnost, pravilno koriscenje, odrzavanje, poznavanje komplikacija koje njihova upotreba eventualno moze izazvati);
-postupnosti u pristupu: ms procenjuje da li pacojent ili njegov pratilac svestan kakav znacaj ima nega za njega;
-obavestava gas ta ce se raditi I kada;
-kako ce saradjivati u toku izvodjenja I koliko dugo procedura traje;
-obezbediti pacijentovo poverenje I sigurnost;
-smanjiti na minimum neprijatnost I strah;
-obezbediti intimnost I esteticnost u radu;
-obavestiti pacijenta o eventualnim postupcima posle procedure;
-upoznavanje sa rizikom I mogucim komplikacijama;
-kontrola infekcije;
-procena odredjenih parametara u toku I posle procedure;
-zadovoljiti potrebe porodice za informacijama I saradnjom;
-obezbediti kontrolu kvaliteta I pouzdanost rezultata;
-sprovesti procenu za svaku procedure po zavrsetku, preko mernih instrumenata za proveru uspesnosti uradjenog.
Sve procedure moraju imati opisan
-cilj(ishod);
-kriterijum za izvrsenje funkcije;
-norme za ostvarenje funkcije(kadrovski,profil I vremenski normativ);
-standard kojim se ostvaruje kvalitet rada-evidentiranje izvrsenih ili neizvrsenih funkcija;
-obavezna opreznost;
-raspremanje materijala;
-postupak sa pacijentom nakon procedure;
-dokumentacija;
-sifra za svaku procedure koja se opisuje zbog evidentiranja izvrsene procedure u evidencioni list zdravstvene nege;
-analiza podataka radi kontrole rada;
-obavezni potpis izvrsioca.
Pre izvodjenja dijagnosticke procedure potrebno je informisati I edukovati bolesnika od strane lekara I ms o vaznosti I nacinu dijagnostickog postupka.
Ako se procedura radi na odeljenju odredjuje se:
ko odredjuje procedure;
-ko izvrsava po strukturi obrazovanja-prema kompetencijama;
-koliko izvrsioca;
-kako-samostalno-timski;
-vreme-kada I koliko traje;
-priprema pacijenta;
-priprema prostora;
-priprema materijala;
-izvodjenje procedure korak po korak-redosled postupaka;
-zbrinjava se pacijent, material;
-raspremi material, proctor;
-nadzor nad pacijentom u zavisnosti od procedure I potrebe.
Ako se radi u drugom delu ustanove ili van ustanove-participacija sestre:
-zakazuje procedure, tacno na vreme;
-priprema dokumantaciju(uputnice, zahtevi, nalazi, istorija bolesti);
-transport pacijenta;
-prisustvo ms uz bolesnika.
Priprema pacijenta-participacija sestre:
-dati informaciju pacijentu;
-sta ce se raditi I zasto;
-kada ce se raditi procedura;
-kako ce pacijent saradjivati u toku procedure;
-moguce neprijatnosti-bol.. ;
-koliko dugo procedura dugo traje;
-eventualni postupci posle sprovodjenja procedure;
-upoznavanje sa rizikom I kogucim komplikacijama;
-informisanje porodice;
-pisana uputstva;
-primeniti vrstu pripreme u zavisnosti od procedure;
-proceniti psiholosko stanje pacijenta-pruziti podrsku;
-priprema potrebne medicinske dokumentacije sa laboratorijskim I drugim nalazima.
Poznavanje aparata, instrumenata
-njihovu ispravnost;
-pravilno koriscenje;
-odrzavanje posle upotrebe;
-poznavanje komplikacija koje njihovom upotrebom mogu nastati;
-pranje ruku pre I posle procedure;
-posmatranje pacijenta pre, u toku I nakon sprovodjenja procedure.
Bolesnik je obavezan da da pisanu I potpisanu saglasnost za izvodjenje dijagnostickih postupaka.


                            
                             Uzimanje bioloskog uzoraka
Uzimanje bioloskih uzoraka za razne laboratorijske analize koje su neophodne pri utvrdjivanju oredjene dijagnoze.
Najcesce se uzimaju uzorci: krv, mokraca, stolica, razliciti brisevi, ispljuvak I to za:
1.      Biohemijske I fizikalno-hemijske analize (utvrdjivanje postojanja pojedinih sastavnih elemenata I njihove kolicine u bioloskim uzorcima telesnih tecnosti, izlucevina I tkiva);
2.      Hematoloske I koagulacijske analize;
3.      Mikrobioloske, seroloske I parazitoloske analize(bakterije, virusi I gljivice);
4.      Citoloske analize(metode utvrdjivanja dijagnoze na bazi mikroskopskog pregleda I prepoznavanja celija iz telesnih tecnossti, tkiva ili organa, kao I njihovih sekreta ili ekstreta);
5.      Histoloske analize(mikroskopski pregled tkiva).

                                   Uzimanje uzorka urina
Urin je product metabolizma celija kojim se odstranjuju nepotrebne I stetne materije. Dnevna kolicina izlucenog urina je 1-1,5 l. Sastoji se priblizno 95% vode I 5% cistog materijala. Merenje specificne gustine urina upucuje na sposobnost bubrega da koncentrise urin. Referentna vrednost specificne gustine je 1,012-1,025 I varira u zavisnosti od kolicine unite tecnosti I sposobnosti bubrega da koncentrise urin.
Pregledom urina procenjuje se stanje bubrega, ali I drugih organa koji ucestvuju u njegovom stvaranju.
Kvalitativna analiza-rutinski pregled mokrace je jedna od osnovnih laboratorijskih analiza. Svaki takav pregled sastoji se iz tri dela:
1.Opis fizickih I fizicko-hemijskih karakteristika mokrace:izgled, boja, miris, reakcija I specificna tezina.
2.Hemijska analiza. Najcesce hemijske analize su analize na protein, secer, ketonska tela, urobilinogen, bilirubin I nitrite.
3.Pregled mokracnog sedimenta tj. Mikroskopski pregled taloga koji se dobije nakon sto se mokraca centrifugira.
Kvalitativna analiza urina sastoji se od makroskopskog pregleda koji se izvodi pomocu test traka I mikroskopskog pregleda sedimenta.
Za kvalitativnu analizu urina uzima se svez, prvi jutarnju urin, jer se dovoljno dugo zadrzao I mokracnoj besici I njegov sastav ne zavisi od dnevnih varijacijani uzimanja hrane I tecnosti, kao I od fizicke aktivnosti.

Priprema pacijenta:
Ukoliko pacijent moze sam da skupi urin, ms mu daje odgovarajuca objasnjenja za izvodjenje procedure, sterilnu bocicu sa identifikacijom pacijenta.
Zene ne treba da sakupljaju urin za vreme menstruacije.
Objasnjenje pacijentu za izvodjenje procedure(sakupljanje srednjeg mlaza urina):
-neophodno je uzeti srednji”cist”mlaz da bi se izbegla moguca kontaminacija uzorka bakterijama oko ureter I sa ruke;
-za uzimanje uzorka upotrebiti sterilnu bocicu;
-oprati I osusiti ruke;
-skloniti poklopac sa case I odloziti ga na stranu, tako da spoljna strana lezi na podlozi;
-oprati ano-genitalnu regijiu I obrisati cistim peskirom ili ubrusom. Ispustiti malu kolicinu urima u WC solju, jer pocetni mlaz moze biti kontaminiran bakterijama.
-srednji mlaz izmokriti u casu za prikupljanje urina. Casa treba da bude napunjena izmedju ½ I 2/3 zapremine;
-staviti poklopac I dobro ga pricvrstiti I dobro oprati ruke nakon sakupljanja urina.
Urin bi trebalo u roku od 2 h dostaviti laboratoriji.
Za kvantitativnu analizu mora se uzeti ukupna zapremina urina izlucena za 24h.
Sakupljanje urina za 24h:
-posavetovati pacijenta da popije najmanje 6 casa vode(1,5l). Urin se moze sakupljati u plasticne boce ili kontejnere 2-3l.
-ujutro, najpre kompletno isprazniti besiku u WC solju(odbaciti sav urin);
-tokom ostatka dana I noci sakupljati sve uzorke urina u plasticnu bocu;
-poslednji, jutarnji uzorak dodati boci, jer on kompletira 24-casovnu kolicinu urina.

                               Uzimanje uzorka urina za urinokulturu
Uzimanje uzorka urina za urinokulturu je postupak uzimanja urina, aspeticnim radom iz mokracne besike, sa ciljem da se bakterioloskim pregledom, tj kultivisanjem uzrocnika iz urina dokaze prisustvo bakterija.
Priprema pacijenta:
-objasniti pacijentu nacin I razloge za uzimanje urina;
-postaviti pacijenta u lezeci polozaj na lopatu;
-ukazati na znacaj saradnje.
Priprema ms:
-oprati ruke I staviti rukavice.
Priprema materijala:
-pribor za pranje polnih organa, sterilan set za dezinfekciju(tupferi sterilne gaze, hvataljku, sterilno sredstvo za dezinfekciju), PVC rukavice, sterilna flasica I popunjene etikete.
Izvodjenje procedure:
-navuci PVC rukavice;
-oprati polne organe;
-kada se radi kod muskaraca(mokracnu besiku prazniti perkusijom ili spontano),oprati vrh polnog organa sa dez.sredstvom, jedan tupfer samo jedanput, koristiti 5 tupfera za pranje, zamoliti pacijenta da izmokri spontano ili perkusijom 20-50ml mokrace u posudu,pa tek onda u sterilnu flasicu.
-kada se radi kod zena(mokracnu besiku prazniti perkusijom ili spontano),staviti pacijentkinju da lezi na lopati, sa savijenim nogama u kolenima, rastvoriti joj spoljne usne sa dva tupfera nakvasena vodom, tamponirati vaginu sterilnim tupferom, oprati otvor vagine, koristeci 5 sterilnih tupfera pojedinacno natopljenim dezinfekcionim sredstvom, jos drzati spoljne usne otvorene, zamoliti pac.da izmokri 20-50ml mokrace u lopatu, staviti posle sterilnu flasicu pod mlaz mpkrace I uzeti je, izbeci da flasica dotakne telo pacijentkinje.
Uzimanje uzorka urina za analizu iz katetera:
Materijal:
-pribor za kateterizaciju, ako pacijent nema plasiran stalni urinarni kateter;
-kateter kleme;
-sterilan bubreznjak, sterilna flasica, popunjene etikete.
Izvodjenje procedure:
-ukoliko pacijent ima kateter, klemovati kateter od 20-60 minuta pre nego sto se uzme uzorak;
-ispustiti prvih 20 do 50 ml da otece u sterilan bubreznjak;
Ispustiti 10 ml u sterilnu flasicu I zatvoriti je.
-obeleziti nalepnicu sa upisanim podacima, a zatim ispuniti uputnicu sa naznakom da se radi antibiogram I salje se u labaratoriju.
Mokraca se mora zaseati najkasnije 1h od uzimanja uzorka!


                        Venepunkcija I uzimanje uzoraka krvi
Termin venepunkcija je process dobijanja intravenskih pristupa u cilju i.v. terapije ili za uzorkovanje venske krvi. Ova procedura se sprovodi od ms I drugih zdr radnika.
Venepunkcija je jedna od najcescih invazivnih procedura I vrsi se iz dva razloga: da se dobije krv za dijagnosticke svrhe ili pracenje nivoa komponenti krvi.
Krv se najcesce dobija iz kubitalne vene, dostupna je jer se nalazi blizu povrsine koze, ima dobar protok I na toj lokaciji nema velikih krvnih spletova.
Za vadjenje krvi koriste se vakutajneri. Iznad mesta vadjenja krvi stavi se poveska. Procedura vadjenja krvi obicno traje 3 minuta.
Priprema pacijenta:
-skrenuti paznju bolesniku da u toku vadjenja krvi ne pomera ruku I ako dodje do nekih promena da kaze ms;
-proceniti stepen ocekivanja I saradnje pacijenta.
Priprema ms:
-oprati ruke, staviti rukavice I zauzeti sedeci polozaj.
Priprema materijala:
-vakutajner, igle, epruvete, povesku, tupfere vate, sredstvo za dezinfekciju koze, leucoplast, bubreznjak.
Izvodjenje procedure:
-proveriti pisani nalog od lekara;
-utvrditi identitet pacijenta;
Osloboditi nadlakticu odece I namestiti pacijenta u udoban lezeci polozaj;
-staviti povesku;
-izvrsiti odabir k.s,
-dezinfikovati mesto uboda;
-punktirati venu;
-postavljanje epruveta I punjenje krvlju;
-epruvete lagano okrenuti kako bi se krv pomesala sa antikoagulantnim sredstvom;
-skinuti povesku;
-deplasirati iglu;
-mesto uvoda se prekrije gazom I fiksira leukoplastom.

           Uputstvo za pripremu pacijenta za vadjenje krvi 
Za vecinu analiza potrebna je pravilna priprema bolesnika, jer od toga zavisi tacnost laboratorijskih rezultata.
Pored pravilne pripreme vazni su I podaci o starosnom dobu, vremenu uzimanja pojedinih uzoraka krvi, fazi ciklusa ili nedelji trudnoce, postojecim oboljenjima, uzimanju leka.
Priprema: ista
Izvodjenje: isto
Napomena: Uzorak krvi uzimati ujutru nakon nocnog gladovanja, oko 8-10h, a 12h nakon poslednjeg obroka!
-hrana dovodi do povecanja koncentracije: glukoze, holesterola, triglicerida, fosfata, gvozdja, vitamin…
-dnevne varijacije su veoma znacajne kod: gvozdja, kortizola, ACTH, kateholamina;
-krv za hormone stresa(ACTH, prolactin, kortizol, kateholamini), vaditi posle odmora na 15-30 minuta;
-ibegavati vecu fizicku aktivnost 2-3 dana pre vadjenja krvi, jer povecana fizicka aktivnost moze uticati na povecanje pojedinih enzima:Ck, LDH, ASt I nivo kalijuma;
-pre vadjenja krvi ne uizimati lekove.

      U okviru biohemijske laboratorije radi se veliki broj analiza
1.Metabolizam secera-glukoza, C-peptid, insulin, oralni test opterecenja glukozom I HbA1c.
-Glukoza-omogucava pracenje metabolizma ugljenih hidrata;
-C-peptid-ima razne uloge u sintezi I funkcionalnosti insulina.
-Insulin-njegov glavni efekat je smanjenje nivoa glukoze u krvi.
-Oralni test opterecenja glukozom-koristi se u dijagnostici poremecaja metabolizma glukoze I ispitivaju sposobnost regulacije nivoa glukoze u krvi. Prati se glikemija, u odredjenim vremenskim intervalima (30, 60, 90, 120, 180 minuta) nakon uzimanja propisane kolicine glukoze.
-HbA1c-nivo HbA1c je korelaciji sa prosecnim nivoom glukoze u krvi predhodnih 2-3 meseca.

2.Belancevine-proteini-albumini, CRP, ASTO, RF,C3s I C4, mikroalbuminurija, elektroforetsko odredjivanje proteina, imunoglobulini.
-Albumi-ukupni protein, ukupni globulini;
-CRP-povrcan kod AIM;
-ASTO-antistreptolizin, visok titar-ASO antitela prisutan je u serumu pacijenata sa reumatskom groznicom I glomerulonefritisom.
-RF-reuma factor-dijagnoza I pracenje bolesnika sa reumatskim bolestima, posebno reumatoidnog artritisa.
-C3c I C4-C3 se koristi za dijagnozu I pracenje zapaljenskih procesa, a C4 se odredjuje za procenu toka hipokomplementarnih stanja.
-mikroalbuminurija-odredjivanje albumina u drugom jutarnjem urinu ili 24h urinu.
-elektroforetsko razdvajanje proteina-koristi se u dijagnostici maligniteta, narocito hematopoetskih neoplazmi.
-imunoglobulini-su produkti beta celija. Postoji pet osnovnih klasa: IgG, IgA, IgM, IgE, IgD.

3.Lipidni status-holesterol, HDL(lipoproteini velike gustine) I LDL(lipoproteini male gustine), TG(trigliceridi), APO A-1 I APO B(apolipoprotein A-1 I B).
-holesterol-predstavlja osnovnu informaciju za dalja laboratorijska ispitivanja metabolizna lipoproteina(HDL;LDL I trigliceridi).
-HDL-holesterol-odredjivanje ovog holesterola se koristi za rano prepoznavanje rizika za aterosklerozu.
-LDL-holesterol-visok nivo LDL je povezan za rizik od nastanka kardiovaskularnih oboljenja.
-TG-koristi se za procenu razvoja ateroskleroze I kardiovaskularnih oboljenja.
-APO A-1 I APO B-kvantitativno odredjivanje ovih parametara koristi se za procenu rizika od ateroskleroze I kaediovaskularnih oboljenja.

4.Enzimi-ALT, AST,Gama GT, ALP, ACP, ACPP, CK, CK-MB, LDH, alfa I pankreasna amilaza, lipaza, holinesteraza I ACE.
-ACP/ACPP(kisela fosfataza ukupna/prostaticna)-povisena ACP moze da se nadje u serumu kod muskaraca sa karcinomo prostate, a povisen ACPP koristi se u proceni povratka maligniteta prostate.
-CK/CK-MB(keratin kinaza/MB izoenzim kreattin kinaza)-merenje CK koristi se u dijagnozi I tretmanu infarkta miokarda.
-amilaza-oboljenja kod kojih dolazi do povecanja ovog enzima su:pankreatitis, parotitis, alkoholizam, renalna isuficijencija, virusni hepatitis I trauma gornjeg abdomena.
-LDH(laktat dehidrogenaza)-visok nivo ovog enzima nalazi se u jetri, srcanom misicu, bubrezima I eritrocotoma I njegova glavna uloga je u detekciji malih ostecenja celija.
-pankreasna amilaza-specifican enzim za pancreas(akutni I hronicni pankreatitis).
-lipaza-koristi se za otkrivanje oboljenja pankreasa.
-holenesteraza-indikator za trovanja insekticidima.
-ACE(angiotensin konvertirajuci enzim)-dijagnoza I pracenje oboljenja jetre I pluca.
-ALT(alanine aminotransferaza)-kontrola pracenja stanja:srca, jetre, misica, unutrasnjih organa.
-AST(aspartate aminotransferaza)-pracenje kod hepatobilijarnih oboljenja, infarkta miokarda I ostecenja skeletnih misica.
-ALP(alkalna fosfataza)-povisen nivo kod primarnih I sekundarnih oboljenja kostiju. Fizioloski povecanja kod dece u period intezivnog rasta I kod trudnica.

5.Metabolizam gvozdja-gvozdje, TIBC I UIBC, feritin, vitamin B12, folati, transferin, hepatoglobin I eritropoetin.
-gvozdje-ucestvuje u transport I prenosu kiseonika do celija. Nivo gvozdja se odredjuje u sklopu dijagnostike I pracenja anemija, ali I poremecaja na nivou jetre, bubrega I gastrointestalnog t.
-UIBC(nezasicenji kapacitet vezivanja gvozdja)
-eritropoetin-glikoproteinski hormone koji se luci u bubrezima I jetri I regulise proizvodnju eritrocita, koristi se za lecenje anemija.
-vitamin B12-ljudi ova vitamin dobijaju iz hrane zivotinjskog porekla. Nedostatak ovog vitamin se manifestuje pernicioznom anemijom I neuroloskim poremecajima.
-folati-zajedno sa vit.B12 su bitni za sintezu DNK koja je neophodna za sazrevanje eritrocita.

6.Elektroliti I mikroelementi-kalijum, natrijum, hloridi, magnezijum, fosfor I kalcijum.
-kalijum/natrijum/hloridi-elektroliti,koji uticu na vecinu metabolickih procesa u organizmu, imaju ulogu u odrzavanju osmodskog pritiska.
-magnezijum-aktivator u glikolizi, celijskoj resorpciji.
-kalcijum-odredjivanje Ca se vrsi kod parotidnih oboljenja, hronicnih bubreznih oboljenja, tetanije.
-fosfor-odredjuje se u sklopu dijagnostike u poremecaju vitamin D, paratireoidnog hormona, bubreznoh bolesti.

7.Metaboliti-urea, kreatinin, mokracna kiselina I bilirubin(ukupni I direktni):
-urea-koristi se u dijagnozi kod bubreznih oboljenja.
-kreatinin--koristi se u dijagnozi kod bubreznih oboljenja.
-mokracna kiselina-najvece stvaranje m.kiseline se odvija u jetri I ona se eliminise bubrezima.
-ukupni/direktni bilirubin-nastaje nizom reakcija u jetri, njegovo povecanje za posledicu ima zutu prebojenost koze.

8.Ostalo-troponin, I I T, homocistein I bikarbonati:
-troponin I I T-zajedno sa tropononom C cine kompleks koji ucestvuje u kontrakcijama misica. Srcani troponin I I T su indikatori ostecenja miokarda.
-hemocistin-povecana koncentracija ukazuje na ostecenje koronarnih k.s, tromboembolije.
-bikarbonati-sluze za dijagnostiku acido-bazne ravnoteze. Povecane koncentracije javljaju se kod kompezovane respiratorne alkaloze I metabolicke acidoze.

                                Uzimanje krvi za hemokulturu
Hemokultura je standardna dijagnosticka meoda za dokaz infekcija u krvotoku. Asepticnim postupkom uzima se krv I zasejava na hranjive podloge. Najcesce se uzima kod pacijenata sa visokom t.temperaturom. Zasejane podloge lako se promuckaju, material se obelezi etiketom I sa propratnim listom odnosi u LA gde se stavlja u thermostat.
Proprema pacijenta:
-dati odgovarajuce objasnjenje pacijentu I skrenuti mu paznju da u toku vadjenja krvi ne pomera ruku;
-proceniti stepen saradnje pacijenta.
Priprema ms:
-oprati ruke, staviti rukavice, masku, zauzeti sedeci polozaj.


Priprema materijala:
-brizgalice, igle, bocice sa podlogom, povesku, sterilne tupfere gaze, sredstvo za dezinfekciju koze, gazu leucoplast, bubreznjak.
Izvodjenje procedure:
-osloboditi nadlakticu I staviti bolesnika u lezeci polozaj;
-staviti povesku;
-odabrati k.s.
-dezinfikovati od mesta uboda kruzno ka spolja;
-lagano uci sa brizgalicom I izvuci krv;
-odvezati povesku;
-deplasirati iglu;
-mesto uboda prekriti gazom I fiksirati leukoplastom;
-odvojiti poklopac od bocice I ubaciti uza zid 5 ml krvi;
-ukoliko se uzimaju dva uzorka pripreme se 2 bocice sa podlogom za aerobne I anaerobne bakterije, prvo napuniti bocicu za anaerobne, pre punjenja bocice obaveno zameniti iglu;
.popunjava se uput;
Uzorak se odmah prosledjuje u mikrobiolosku LA, ukoliko se uzorak ne moze odmah poslati cuva se u termostatu na temperature 37*c.

                               Brisevi grla, usne I nosne duplje
Priprema:
-ujutru pre uzimanja brisa najbolje da pacijent ne doruckuje, da ne pije bilo kakav napitak, niti da sprovodi higijenu usne duplje;
-ukoliko je pacijent jeo ili po neki napitak,treba da prodje minimum 30min do uzimanja brisa;
-bris se uzima pre antibiotske terapije;
-potrebno je da prodje najmanje 12h od lokalne aplikacije antisepticnog sredstva do uzimanja brisa;
-kontrolni uzorak posle sntibiotske terapije uzeti posle najmanje 7 dana od izvrsene terapije ili po nalogu lekara.

                                        Ispitivanje ispljuvka
Ispljuvak je proizvod organa za disanje I ima funkciju ocuvanja disajnih puteva I organa.
U zdravih osoba kolicina ispljuvka je mala I sastoji se od sluzi, cestica dima I prasine unite spolja, epitela, po neke bakterije I malog broja leukocita.
U oboljenjima organa za disanje ispljuvak moze biti oskudan I sluzav I obicno se javlja kod bronhialne astme I obilan koji moze biti gnojav(zuto-zelene boje, zamucene) I javlja se kod bolesnika sa bronhiektazija, kolicina ispljuvka je najveca ujutru u bolesnika sa apcesom pluca. Izbacivanje velike kolicine ispljuvka poboljsava stanje bolesnika, temperature pada. Ispljuvak moze biti boje cigle kod zapaljenja pluca, a moze biti I karakteristicnog mirisa.
Od posebnog znacaja posmatranjem se mogu utvrditi male kolicine krvi u vidu koncica ili tackica-hemoptizija.
Ispljuvak za razna ispitivanja se moze dobiti iskasljavanjem, aspiracijom, dreniranjem bolesnika ili uzimanjem zeludacnog sadrzaja, posto se ispljuvak cesto guta. Najbolje je ispljuvak uzeti ujutru zato sto je tada najobilniji I sadrzi najvose mikroorganizama. Ispljuvak se u toku noci sakuplja u bronhijama I ujuz+tru zbacije kasljem I iskasljavanjem.
Dobijeni ispljuvak se moze pregledati:makroskopski, mikroskopski, citoloski I bakterioloski.
*Makroskopskim pregledom odredjuje se kolicina, izgled, boja, kozistencija I talozenje ispljuvka.
Kolicina-sa pojavom bolesti povecava se sputum I u toku 24h sakuplja se u posude. Ako se posmatra makroskopski sakuplja se u konusnu casu, koju treba prekriti papirnom vatom.
Kozistencija-zavisi od kolicine prisutne vode, moze biti penisav, tecan, kasast. Penusav-tecan I kasat kod bronhiektazija; tecan I kasast kod apcesa pluca.
Reakcija-alkalna.
Miris-kod zdravih osoba je bez mirisa, sa viskom bakterija neprijatnog mirisa, a izrazito neprijatnog mirisa kod gangrene pluca I karcinoma.
*Mikroskopski pregled ispljuvka sluzi za posmatranje I utvrdjivanje prisustva epitelnih celija, elasticnih vlakana, LE, ER.
*Patohistoloski(citoloski)-pregled sluzi za otkrivanje malignih celija.
*Citoloski pregled-radi se iz ispljuvka, apirirani secret bronhija, bris sumnjivog mesta na bronhu uzeti u toku bronhoskopije.
*Bakterioloski pregled-uzorak se uzima u sterilnu bocicu, bolesnik ispere usta, a zati se duboko nakaslje, zato sto je potreban ispljuvak iz donjih partija disajnih puteva.
Sestrinske intervencije:
-obezbediti bolesniku polu sedeci polozaj ili sedeci polozaj;
-obezbediti odgovarajuce posude pored bolesnika;
-objasniti bolesniku znacaj odrzavanja higijene usne duplje I ruku;
-objasniti nacin ostavljanja ispljuvka na pregled.

                                  Merenje krvnog pritiska
Merenje TA je standardna procedura(sistolni I dijastolni). Merenje se najcesce vrsi na a.brahialis. pritisak se ne meri na bolesnoj, operisanoj, povredjenoj ruci I na ruci na kojoj je formirana arterio-venska fistula. Kod novootkrivene hipertenzije proveriti TA na obadve ruke.
Mere predostroznosti:
-proveriti da li je bolesnik 30min pre merenja TA pio kafu, pusio, imao fizicki zamor ili emotivnu reakciju, ako jeste, sacekati I upozoriti ga na navedeno;
-proveriti ispravnost aparata.

                                  Holter krvnog pritiska
Danas postoje aparatu za kontinuiranu kontrolu TA(holter tenzimeri), kojima se na magnetnoj traci vrsi registrovanje arterijskog pritiska duzi vremenski period.
Aparat se sastoji od male kasete u kojoj je traka povezana sa manzetnom I napaja se baterijom. Uz merenje TA registruju se I otkucaji srca. Na svakih pola sata I tokom noci na sat vremana manzetna se naduva I meri se TA koji registruje aparat.
Ovom metodom se vrsi kontrola I odgovor vrednosti TA na propisanu terapiju, kontrolu nestabilne hipertenzije ili nastajanje hipotenzije, kao I pracenje u odnosu na razlicite situacije(napor, mirovanje, stress…) I zavisnost od doba dana.
Priprema pacijenta:
-objasniti postupak;
-objasniti da treba da radi uobicajene radnje I uzima propisanu th;


                                Elktrokardiografija- EKG
EKG je standradna procedura I predstavlja snimanje elektricnih impulse koji nadrazuju srce I uslovljavaju njegove kontrakcije.
Depolarizacija pretkomora se belezi PQ  I odgovara sistoli predkomora. Depolarizacija komora QRS kompleks I odgovara sistoli komora.
Odvodi:
-I grupa- Standardni odvodi: D1, D2, D3- kojima se registruje razlika u potencijalima sa dve tacke. U odvodu D1 negativni pol se vezuje za desnu ruku, a pozitivni za levu ruku. U odvodu D2 – pol se vezuje za desnu ruku, a + za levu nogu. Odvod D3 – pol se vezuje za levu ruka, a + za levu nogu.
-II grupa-Unipolarni odvodi: AVR, AVL, AVF-odvodi za registrovanje elektericnih potencijala sa jedne tacke. Pri snimanju odgovarajuci ekstremitet se vezuje + polom I tako se dobijaju AVR, AVL, AVF.
-III-Prekordijalni odvodi_od V1 do V6-dobijaju se kada se prekordijalna elektroda veze za + pol, a druga poovezuje sa tri ekstremiteta.
Postavljanje elektroda: postavljaju se sa leve I sa desne strane sternum u 4-om medjurebarnom prostoru, treca u srednjoj klavikularnoj liniji ispod mamile, 4, 5 I 6 u prednjoj, srednjoj I zadnjoj aksilarnoj liniji.
Sestrinske intervencije:
Mere predostroznosti:
-uspostaviti kontakt sa bolesnikom I proveriti saradnju;
-proveriti aktivnost bolesnika u poslednjih 30 min;
-upoznati gas a postupkom;
-kontrola ispravnosti aparata;
-koza bolesnika treba dabude cista za stavljanje elektroda(izrazita maljavost moze remetiti ispravan EKG).
Izvodjenje procedure:
-postaviti pacijenta u lezeci polozaj na ledjima, sa rukama pored tela I razmaknutim nogama;
-postaviti electrode na vlaznu kozu ruku, nogu I grudi;
-uneti identifikaciju I podatke o pacijentu;
-snimiti rad srca.
Na dobijenoj traci EKG-a ms oznaci ime I prezime bolesnika, vreme I datum izvodjenja procedure.






                                           Holter monitoring
Ovo je neinvazivna dijagnosticka procedura, koja je indikovana kod poremecaja srcanog ritma, kriza svesti, vrtoglavica. Na EKG zapisu registruje se elektricna aktivnost srca u momentu snimanja. Holter monitoringom prati se rad srcanog misica u toku 24h I registruju se sve promene koje se dese u tom period, a koje mogu biti u koleraciji sa naporom, mirovanjem, stresom, sa vremenom u toku dana.
Pacijentu se postave electrode na grudni kos, koje su povezane sa aparatom, koji belezi srcanu aktivnost u toku nosenja.
Priprema pacijenta:
-zakaze se vreme dolaska;
-u slucaju maljavosti, obrijati grudni kos;
-pacijent mora biti okupan.
Izvodjenje procedure:
-pacijent sedne u uspravni polozaj, ruke stavi ka ledjima;
-proveri se da li ima malje na gruima;
-ms u aparat stavlja nove baterije, kako bi bila sigurna da ce trajati za sve vreme nosenje holtera;
-na grudni kos prilepi electrode koje su povezane sa aparatom, koji se noci u torbici prebacenoj preko ramena ili oko struka;
-aparat se konektuje za kompjuter I proveri da li se registruju srcani impulse I fiksira;
-objasni se pacijentu da moze popustiti kais I okrenuti tirbicu, kako bi lagodno mogao spavati;
-daje mu se uputstvo da ne moze da se kupa, pomera kablove I odljepljuje electrode;
-tokom nosenja aparata da radi uobicajene dnevne poslove;
-pacijent void dnevnik aktivnosti;
-upozoriti pacijenta da ne prolazi kroz magnetno polje, da ne nosi mobilni telefon na strain na kojoj je torbica sa holterom;
-sledeceg dana ms skida hplter;
-prebacuju se podaci sa holtera na kompjuter I analizira EKG.

                                Ergometrija-test opterecenja
Je neinvazivna dijagnosticka procedura, kojom se procenjuje funkcionalna sposobnost kardiovaskularnog sistema u vestackim stvorenim uslovima opterecenja. Ergometrija daje uvid o funkcionalnoj sposobnosti srcane pumpe I ishemiji miokarda uz posmatranje pulsa, TA, EKG-a I subjektivne I objektivne reakcije bolesnika.
Testovi se najcesce izvode na ergobiciklu I trejdmil traci.
Ovom metodom se dijagnostikuju koronarne bolesti latentnih oblika(angina, hipertenzije), latentne srcane isuficijencije I procena za konzervativno ili hirursko lecenje.
Posle ubacivanja stenta ili operacije vrse se rutinske ergometrije u odredjenom vremenskom period, kako bi se procenio stepen revaskularizacije.
Mere predostroznosti:
-zakazati procedure I pripremiti pacijenta;
-posavetovati ga da za test ima uddobnu odecu I obucu;
-da ponese ranije LA nalaze I EKG-eove;
-ponoviti informaciju, koju je lekar dao, da obustavi primenu beta blokatora;
-pre testa da uzme obrok kako bi se sprecila hipoglikemija;
-objasniti pacijentu nacin rada I moguce komplikacije u toku izvodjenja testa(vrtoglavica, zamor, dyspnea, bol, nesvestiva);
-proveriti pripremljenst bolesnika u smislu prekidaodredjenih lekova(blokatora);
-proveriti ispravnost aparata I neophodnu opremu za rad u slucaju komplikacija(kiseonik, defibrillator, urgentna terapija).
Postupak:
-pacijent mora skinuti gornji deo odece, ms stavlja electrode na grudni kos. Unosi identifikaciju, antropoloske mere-starost, visinu, pol I tezinu I dobija podatak do koje submaksimalne frekvence pulsa, moze odrediti stepen opterecenja;
-uraditi pocetni EKG, TA I puls;
-objasniti pacijentu polozaj tela I nacin hodanja na traci;
-nakon pocetka testa u toku koga se opterecenje povecava na svaka 3 minuta;
-prati se stanje srca, vrednosti TA I pulsa I ako ms ili pacijent primate promene u smislu komplikacija testa, test se prekida pre zavrsetka(pad ili skok TA, mucnina, vrtoglavica, ventrikularne tahikardije, bol u grudima, nedostatak vazduha…), pacijent se zbrinjava I bar pola sata provodi u kabinetu;
-lekar ocitava EKG u smislu + ili – testa I daje misljenje.

                                                 Ehokardiografija
Ultrazvucni pregled je neinvazivna dijagnosticka procedura I predtsvlja propustanje ultrazvucnih talasa visoke frekvence kroz srce. Na ovaj nacin utvrdjuje se precizna dijagnoza nekoh bolesti srca, takodje na ovaj nacin dobijaju se dimenzije, velicina srca I njegovih delova, protoka krvi, evidencije ugrusaka I izliva.

                                               Kolor dopler duplex scan
Ovaj pregled je neinvazivna dijagnosticka procedura I omogucava prikaz structure krvnog suda I funkcionalna svojstva cirkulacije.
Ultrazvucnim pregledom arterija otkriva se postojanje ateromatoznih plakova I procenat suzenja k.s. plakom. Ovom metodom takodje meri se I brzina proticanja krvi kroz arterije I odredjuje da li je dotok u pojedina tkiva I organe dovoljan. Takodje se mogu dijagnostikovati I druga oboljenja k.s. kao sto su aneurizme, tromboflebitisi I flebotromboze.
Ehokardiografske metode:
-jednodimenzionalna, dvodimenzionalna, trodimenzionalna I 4D ultrazvuk;
-transezofagealni;
-doplerska I kolordoplerska;
-kontrasna ehokardiografija;
-stres ultrasonografija srca.




                                                 Gasne analize
Ove analize pokazuju stanje respiratornog sistema. Normalan parcijalni pritisak kiseonika(PaO2) zavisi od starosti I opada porastom godina zivota I normalno iznosi 10,5 Kpa. Zasicenost ugljen-dioksidom je stalna kod ljudi bez obzira na starost I iznosi 4,5 kpa, a saturacija kiseonika 94%.
Ph zdravog coveka se krece od 7,35-7,45; smanjenje dovodi do acidoze, a povecanje ukazuje na alkalozu. Smanjenja PaO2 ukazuje na hipoksiju, a smanjenja CO2 na hiperventilaciju, dok hiperkapnija ukazuje na povecane vrednosti ugljen-dioksida.

                                                 Spirometrija
Je dijagnosticka metoda kojom se ispituje finkcija respiratornog sistema. Rezultati pokazuju da li postoji opstrukcija, restrikcija ili mesovito ostecenje disajne funkcije.
Sestrinske intervencije:
-za ovo ispitivanje nije potrebna posebna priprema;
-obavestiti bolesnika da ne sme koristiti sredstvo koje siri bronhije 6-8h pre ispitivanja;
-beleze se antropoloske mere;
-sve sto bolesnik treba da uradi za vreme ovog testa jeste da dise u usnik kompjuterskog uredjaja koji se zove spirimetar. Ms diktira tonom glasa brzinu respiracije I meri brzinu I zapreminu vazduha koja se izdahne.

                                              Alergoloski testovi
Alergija je nepavilno funkcionisanje imunog sistema. Predstavlja promenjeni, preosetljivo stanje imunog sistema, kada organizam alergicne osobe burno reaguje na neke materije iz naseg okruzenja, koje inace nisu stetne. Alergije koje izazivaju alergij, nazivaju se alergenima.
Alergijska reakcija moze da se dogodi odmah ili nakon par sati posle kontakta sa alergenom,.
Alergolosko testiranje moze se izvesti na sledece nacine:
-est unosenja alergena u kozu-intradermalni test;
-test grebanja-skarifikacioni;
-epikutani test-patsh.
Alergeni se dobijaju gotovi, cuvaju u frizideru na +4*c, postovati rok koriscenja!

                                  1.Epikutano testiranje-patch
Epikutani test se izvodi na kozi ledja, na vise vrsta alergena koji mogu dovesti do koznih promena-ekcema.
Priprema pacijenta:
-da ne pije lekove protiv alergije ili da prekine uzimanje lekova 5-7 dana;
-da dodje okupan I ciste koze;
-da ne kvasi mesto sa alergenima kada se stavi traka;
-da moze ocekivati alergijsku reakciju na mestu kontakta sa odredjenim alergenom u vidu crvenila I svraba, a nekada I izrazeniju reakciju, sa stvaranjem sitnoh ili krupnih mehurica ili retko pojavom arnica.
-da dodje na ocitavanje za 48h.

Priprema materijala:
-traka sa alergenima, dezinfekciono sredstvo.
Izvodjenje procedure:
-alergeni se stavljaju na cistu kozu ledja, na mesto koje je bez promena, pomocu posebne lepljive trake;
-traka ostaje na kozi 48h;
-ocitava se reakcija posle tog vremena.

                     2.Test ubodom lancetom-prick testiranje
Prick kozni test na inhalacione alergene I nutritivne alergene iz hrane, obavlja se kod pacijenata sa simptomima utikarije, atopijskog dermatitis, alergijskog rinitisa, bronhialne astme.
Priprema pacijenta:
-pacijentu se zakaze vreme testiranja;
-obavesti se da ne pije lekove protiv alergije ili da prekine uzimanje lekova 5-7 dana;
-da dodje okupan I ciste koze, narocito na podlaktice obadve ruke;
-da moze ocekivati alergijsku reakciju na mestu kontakta sa odredjenim alergenom u vidu crvenila I svraba, a nekada I izrazeniju reakciju, sa stvaranjem sitnih ili krupnih vezikula.
Priprema materijala:
-bocice sa alergenima, dezinfekciono sredstvo, fizioloski rastvor, histaminski rastvor, lancete.
Izvodjenje procedure:
-ocisti se koza, osusi;
-obeleze se mesta uboda odgovarajucim redom;
-nakapa se allergen, uvek odredjenim redom prema vrsti alergena, na podlakticu u razmaku od 3 cm;
-kontrolni test je kap Fizioloskog rastvora(ne ocekuje se + reakcija) I Histamina(ocekuje se + reakcija);
-kroz kap alergena, sterilnom lancetom za kutane probe, izvede se ubod u kozu na volarnoj strain podlaktice;
-to se isto uradi I krpz kap fizioloskog r I histamina;
-prvo citanje za 15min, a drugo nakon 30 min;
-u slucaju + kozne probe javlja se, vec posle 10-15min mala papula sa okolnim crvenilom(preko 5mm crvenila sa infiltratom). Kontrolna papula je ona sa histaminom. Prema velicini papule, + reakcije obelezavamo sa +, ++ I +++.
Ova vrsta testiranja je sve vise u upotrebi!

                 3.Test unosenja alergena u kozu-intradermalni test
Intradermalni test se najcesce radi ukoliko postoji sumnja ili reakcija na medikametoznu th.
Priprema pacijenta:
-zakaze se vreme testiranja;
--obavesti se da ne pije lekove protiv alergije ili da prekine uzimanje lekova 5-7 dana;
-da dodje okupan I ciste koze, narocito na podlaktice obadve ruke;
-da moze ocekivati alergijsku reakciju na mestu kontakta sa odredjenim alergenom u vidu crvenila I svraba, a nekada I izrazeniju reakciju, sa stvaranjem sitnih ili krupnih vezikula.
Priprema materijala:
-alergen na koji se radi testiranje, dezinfekciono sredstvo, fizioloski r, histaminski r, brizgalice, igle.
Izvodjenje procedure:
-ocisti se I osusi koza volarne strane;
-u brizgalicu od 1ml uvuve se 0,1ml alergena;
-iskivanjem alergena u kozu, napraviti papulu;
-u drugu ruku kontrolnu papulu fizioloskin+m rastvorom;
-prvo ocitavanje 10-15 minuta;
-drugo ocitavanja za 30min;
-pojava crvenila I infiltrate u promeru 0,5cm I vise predstavlja + reakciju;
-prema velicini papule + reakcija obelezava se +, ++ I +++.

                            Dijagnostika secerne bolesti

                     Merenje secera I ketone u mokraci
Za pregled urina na aceton I secer koriste se test trake.
Test je jednostavan, izvodi se tako sto se traka umoci u posudu sa urinom, izvadi I saceka oznaceno vreme(za glukozu 30s, a za aceton 40s). Potom sepromenjena boja dela trake koji je oznacen kao osetljiv na promene secera u mokraci, odredjuju datom skalom boja. Tirkizna boja je znak da nema secera u urinu.

*Obuka pacijenta sa samostalno merenje nivoa secera u krvi putem aparata I test trake

*Postupak merenja nivoa secera u krvi putem aparata
Pre nego sto se ubode vrh jagodice prsta iglom ili lancetom, ruke se moraju oprati tekucom vodom I sapunom I posusiti. Zatim se odredi mesto uboda prsta-vrh jagodice, prvu kap krvi odstraniti tupferom, pritisnuti vrh prsta tako da se dobije jos jedna kap I tu poslednju kap staviti u centar reaktivne zone trake, pritiskom odredjenog dugmeta, na aparatu pocinje ocitavanje glikemije, a potom se pojavljuju vrednosti.
Napomene:
Najcesce greske koje se prave kod merenja secera:
-ruke nisu oprane;
-isuvise mala ili velika kap krvi na traci;
-cedjenje kapi krvi iz prsta;
-znoj na dlanovima razblazuje kap krvi…




                 Dnevni profil glikemije/skraceni profil glikemije
Daje pregled kretanja nivoa secera u toku 24h I omogucava bolesniku I lekaru uvid u lecenje dijabetes melitusa.
Pregled uzorka krvi se sprovodi po semi:
-pre dorucka- 07h I posle dorucka za 2h, da bi se izvrsila resorpcija hrane;
-pre rucka 12-14h I posle rucka 2h;
-pre vecere 20 h I nakon obroka 2h;
-pre ponoci 23h-1h.
Ako stanje pacijenta zahteva merenje secera u krvi se moze vrsiti I u 03h ujutru.

                                       Radioloske metode

                         Klasicna radiografija(rengengrafija)
Rontgenovim otkricem X-zracenja, koje prodire kroz ljudsko telo I ostavlja trag na filmu, 1895.god. zapocinje novs era u medicinskoj dijagnostici.
Rengensko snimanje omogucava snimanje razlicitih delova tela-radiografija I posmatranja pokreta organa pomocu rendgenskog zracenja-dijaskopija, fluoroskopija.
Klasicna radiografija-rentgengrafija je sumirani dvodimenzionalni prikaz struktura organizma kroz koje prolazi snop X-zrakova.
Primena jodnih kontrasnih sredstava omogucava prokaz organa koji nemaju prirodni contrast prema svojoj okolini.
Ostale metode koje koriste X-zrake su: angiografija, mamografija, holangiografija, i.v. urografija ili pijelografija, irigografija, radioloska ezofagogastroduodenografija, a cesto se kombinuju sa kontrasnim sredstvima.

                   Radioloski pregled zeluca I duodenuma
Rendgenoloskim pregledom se mogu videti zeludac I creva pa se radi bolje vidljivosti koriste kontrasna sredstva. Svaki pregled pocinje prosvetljavanjem grudnog kosa I trbuha kako bi se dovio uvid u stanje pokretljivosti dijafragme, utvrdilo prisustvo gasova ili cak nivo tecnosti, zeludacnog ili crvnog sadrzaja I tek potom sledi ubacivanje kontrasta.
Radoloskim pregledom se utvrdjuje polozaj, velicina, oblik organa.
Postoje dve vrste kontrasta:
-negativan-vazduh, ugljen-dioksid, daju svetlinu;
-pozitivan-barijumska kasa I jodna sredstva.

                        Pregled zeluca I duodenuma
Za pregled zeluca I duodenuma koristi se barijumsko mleko I unosi se per os.
Priprema bolesnika:
-ogranicen unos hrane I pica, pusenju, unosenju nekih lekova pre pregleda. Pregled se uglavnom obavlja u jutarnjim casovima, bolesnik ne sme da jede, pusi ili uzima lekove per os.
Unosenje kontrasta per os vrsi bolesnik po nalogu lekara uz prisustvo rengen tehnicara. Za pregled zeluca dovoljno je uneti 300-350ml barijumskog mleka.

Zatim se vrsi grafija zeluca u razlicitim polozajima bolesnika. Za snimanje duodenuma ubacuje se sonda duodenum I kroz nju se ubaci anestetik. Posle 20min od ubacivanja anestetika, kroz sondu se ubacuje barijumsko mleko I vrsi se snimanje u razlicitim polozajima.
Zbrinjavanje pacijenta po intervenciji obuhvata skretanje paznje bolesniku na stolicu, da ce zbog eliminacije barijuma biti bele boje, posebno starijim bolesnicima sa sporijom eliminacijom, na mogucnost nastanka zatvora I potrebu uzimanja laksih laksantnih sredstava, ako se barijum ne izbaci na vreme.

                             Nativno snimanje abdomena
Nativno snimanje abdomena je radiolosko snimanje bez kontrasta. Radi se kod sumnje na opstrukciju creva-ileus, perforaciju nekog suoljog organa, renalnu ili bilijarnu kalkulozu, prisustvo stranog tela, nivoa tecnosti.
Nije potrebna priprema ali je pozeljno da u crevima nema isuvise vazduha, koji moze zamaskirati realnu sliku.
Ukoliko pregled nije hitan, priprema je sledeca:
-nekoliko dana hrana bez celuloze;
-dan pre snimanja cvrsta hrana, sa sto manje tecnosti;
-laksantno sredstvo, radi praznjenja creva;
-na dan pregleda nista per os.

                         Pregled debelog creva-irigografija
Irigrografija je radioloski pregled sa kontrastom. Klasicna irigografija se najcesce radi sa barijumskim kontrastom, moze se dopuniti vazduhom, koji se koze tretirati kao drugi contrast.
Kod bolesnika kod kojih postoji mogucnost od perforacije, radi sprecavanja prodiranja barijuma u trbusnu duplju, primenjuju se preparati joda. Kod ovih bolesnika prodiranje barijuma moze dovesti do komplikacija koje mogu imati I fatalan ishod.
Priprema:
-obavestiti bolesnika o znacaju pregleda I uzeti anamnezom podatke o stepenu osetljivosti na lekove ili contrast-jod;
-dan pre pregleda da uzme lagan dorucak, kao I lagan rucak. 16h do pregleda ne treba jesti, a moze biti vodu ili caj;
-obaviti evakuaciju fecesa debelog creva predhodnog dana(fortrans, ricinusovo ulje ili 4 tablete dulcolaxa).
Izvodjenje pregleda:
-pacijent se skine I legne na sto za pregled(za vreme snimanja pokriven je), ubrizgava se barijum u anus, za vreme pregleda pacijent treba da stisne misice anusa da ne bi pustio barijum da izadje van creva;
-u toku snimanja-ekspozicije pacijent ne dise I ne pomera se;
-pregled traje oko 30min, poslw intwrvencije pacijent ide u toilet da se isprazni I snimi ponovo.



                                                          Disanje
Pluca su smestena u bocnim pleuro-pulmonalnim prostorima grudne duplje. Levo plucno krilo je manje od desnog zbog postojanja srca na levoj strain, dok je desno plucno krilo podeljeno na tri lobusa, a levo na dva.
Pluca su glavni organ za disanje u njima se vrsi razmena gasova izmedju spoljasnje sredine I organizma, odnosno prelazak kiseonika iz vazduha, a CO2 iz krvi u spoljasnju sredinu.
Disanje se moze opisati kao spontani, ritmicki, mehanicki process. Kontrakcijom I relaksacijom misica u toku disanja nastaje kretanje gasova iz spoljne sredine u pluca I obratno.
Spoljasnje disanje se odvija u alveolama pluca. Vazduh koji sadrzi kiseonik iz spoljne sredine mehanickim procesom disanja ulazi u alveole pluca. Iz udahnutog vazduha u alveolama, kiseonik diguzijom prelazi u krvotok. U isto vreme, ugljen-dioksid difuzijom iz venske krvi prelazi u alveole odakle sa izdahnutim vazduhom napusta pluca.
Disajni ciklus je nesvestan process koji se neprekidno ponavlja, osim ako je zbog poremecaja svesti nastane poremecaj u njegovoj regulaciji.
Spoljasnje disanje se odvija u dve faze:
-Aktivna faza-udisanje-kretanje vazduha prema plucima je aktivna faza spoljasnjeg disanja ili udisanje. Normalni broj disajnih ciklusa je 12 udisaja u minuti, a zapremina udahnutog vazduha pri jednom udahu je 500ml, sto znaci prosecno 6l u minuti.
-Pasivna faza-izdisanje-u ovoj fazi dolazi do izdisanja, dijafragma se podize navies, a zid grudnog kosa suzava, sto dovodi do povecanja pritiska u plucima.

Unutrasnje disanje-je proces koji se odvija na nivou tkiva I celija, koje iz kiseonikom obogacene krvi koriste kiseonik, a u nju vracaju CO2.
Centar za disanje nalazi se u produzenoj mozdini I ponsu-mostu, a regulacija disanja se odvija kontinuiranim emitovanjem impulse.